- 14. 10. 2025.
Sveti Vinko Paulski je rođen u Francuskoj 1581, a umro na današnji dan 1660. Rođen je u siromašnoj seljačkoj obitelji u vremenu koje je bilo iznimno teško, sa puno ratova, a ratovi uvijek proizvode siromaštvo i bijedu.
Opredijelio se za svećenički poziv i bio zaređen sa 19 godina. I tu se kroz duže vrijeme borio sa siromaštvom, posuđivao novac da bi preživio, a onda upadao u dodatne nevolje jer nije bio u mogućnosti vraćati dugove.
Tu su bile i još neke patnje druge naravi do te mjere da je u jednom trenutku tjeskobe rekao da je znao što ga sve čeka da se vjerojatno nikada ne bi opredijelio za svećenički poziv.
Bog, znamo, ima svoju pedagogiju. Kada te poziva na neko specifično poslanje neće ti nikada unaprijed otkriti s kakvim ćeš se sve poteškoćama morati hrvati u tom poslanju. Bog zna da bi se ogromna većina toga uplašila i odustala.
Bog osobu priprema malo po malo. Kako nadolaze poteškoće nadolazi i dodatna milost i snaga, i osoba ide naprijed usprkos svim poteškoćama.
Nekada se Bog posluži nekim trpljenjem, a to može biti i siromaštvo da formira osobu za neka važna poslanja koja joj želi povjeriti za dobro Crkve i ljudi. Nikada ne možemo do kraja znati zašto nam Bog daje neke patnje. Kako je velika milost znati reći Bogu „budi volja tvoja“ i onda kada ništa ne razumijemo.
Istina je da siromaštvo kao takvo ima presudnu ulogu u ljudskoj i duhovnoj formaciji svake osobe. Siromaštvo osobu može iskvariti, ali i oplemeniti. Ako se osoba ne zna nositi sa siromaštvom može lako upasti u najrazličitija zastranjenja: krađu, kriminal, varanje, nepoštenje. Neke pak osobe se uspiju i materijalno oporaviti i postati dobrostojećim, a onda izgube osjećaj za siromašne s kojima su duže vrijeme dijelili sudbinu. Više siromahe ne prepoznaju.
Siromaštvo, s druge strane, može osobu oplemeniti, učiniti osjećajnijom za potrebe i patnje drugih, onda ove osobe postanu iznimno zauzete u pomaganju onih koji pate i oskudijevaju.
Biblijski mudrac ima zanimljivu molitvu u tom smislu, u kojoj moli Boga ovako: „Ne daj mi siromaštva ni bogatstva: hrani me kruhom mojim dostatnim; inače bih, presitivši se, zatajio tebe i rekao: 'Tko je Jahve'? Ili bih, osiromašivši, krao i oskvrnuo ime Boga svojega“ (Izr 30,8-9).
Kako je lako otići iz ekstrema u ekstrem! Na sreću, Vinka je siromaštvo oplemenilo. Iz iskustva vlastitog siromaštva on ima i iskustvo patnje mnogih koji su iznemagali u svojim nevoljama. Bio je ganut patnjom drugih, i nije ostao skrštenih ruku.
Vinko odlučuje okupiti oko sebe raspoložive kršćanske djevojke koje bi bile spremne brinuti se za bolesne i napuštene kojima su svi okrenuli leđa. On ima u vidu da to bude jedna organizirana udruga koja bi mogla kvalitetno odgovoriti tom velikom zadatku. Ta udruga bi zapravo postala jedna redovnička zajednica. Tako nastaju sestre koje poznajemo pod nazivom „Milosrdnice“.
No to nije išlo nimalo glatko u Crkvi onoga vremena u kojem su sve ženske redovničke zajednice bile klauzurne, zatvorene. Smatralo se u tom vremenu da ne bi bilo dobro osnivati ženske zajednice aktivnog stila života jer bi to bila opasnost da se po mladim djevojkama događaju kakve sablazni. Bez sumnje, jedan posve čudan oprez, jer se sablazni mogu događati jednako i sa muškim osobama.
No, Vinko je tu bio oprezan. Nije želio ući u bilo kakav konflikt sa crkvenim autoritetom, ali niti odustati od svoje ideje. Jednostavno je rekao prvim suradnicima, sestrama, da se u javnosti ne nazivaju redovnicama, nego siromašnim djevojkama koje pomažu siromahe.
Vinko je išao i dalje. Vidio je da je polje rada ogromno, sirotinje je posvuda. On, da što više ublaži taj problem, osniva razne Bratovštine ljubavi. Tu su uključene mnoge civilne osobe koje nisu osjećale redovnički poziv, ali su htjeli pomagati sirotinju u okvirima svojih mogućnosti.
Osnovao je i skrb za mnogu siromašnu djecu. Na stotine djece je bilo ostavljeno, napušteno, bilo da se radilo o vanbračnoj djeci, ili djeci za koje obitelji nisu mogle skrbiti. Vinko je preko svojih suradnika skupljao tu djecu i dovodio u ustanove koje je ustanovio u tu svrhu.
Osim toga, Vinko dobro vidi i svu duhovnu bijedu ljudi svoga vremena. Mnogi su živjeli bez ikakve vjeronaučne pouke, bez sakramenata. On vidi da su to vjernici koji ne poznaju svoju vjeru, ne poznaju Boga.
On osniva jednu novu mušku redovničku družbu koja će misijski djelovati u formaciji ljudi u vjeri. Poznati su i kod nas pod nazivom „Lazaristi“ prema kući svetog Lazara u kojoj su započeli svoje djelovanje. Oni djeluju kao propovjednici obilazeći mnoga mjesta i župe u kojima poučavaju narod u vjeri i privlače ih milostima sakramenata.
Ni tu Vinko nije stao. Uočio je kako ni sami svećenici, koji su djelovali u župama, nisu adekvatno duhovno pripremljeni za svoje svećeničko poslanje.
U onom vremenu je teološka i duhovna priprema svećenika za svećeničku službu bila dosta reducirana. Pružalo im se ono najosnovnije teološko znanje. Znamo da je i sam Vinko zaređen za svećenika sa 19 godina. Danas bismo rekli da je to odmah iza srednje škole.
Jasno, oni svećenici, koji su na sebi duhovno radili, čitali teološku i duhovnu literaturu, oni su se duhovno izgrađivali, ali je bio veći dio onih koji su ostali na razini kod svećeničkog ređenja.
Vinko je jasno uvidio kako je potrebna jača duhovna formacija klera i zauzeo se jako na tom planu. Znao je dobro da svećenik, bez jačeg iskustvenog poznavanja Boga, neće biti od velike koristi narodu. Uvjerio je u ovu istinu i mnoge odgovorne u Crkvi toga vremena pa je, zahvaljujući njemu, učinjeno puno na tom planu.
Vidimo što sve Bog može učiniti preko samo jednog čovjeka koji se preda posve Bogu na raspolaganje. Koliko je života Bog izvukao iz patnje i smrti, kolikim ljudima je ublažio boli i dao nadu, po ljubavi samo jednog čovjeka.
Mi često puta se služimo onom izlikom: „Što ja sam tu mogu napraviti?“ Sam ne možeš ništa, ali s Bogom puno. Kada bismo bili svjesniji ove istine koliko bi se više dobra napravilo i jada smanjilo. Ne moramo svi napraviti koliko je napravio Vinko, ali možda možemo malo više od onoga što činimo, počevši od svoje obitelji ili redovničke zajednice.
Dobra djela su vrijednosti koje ne umiru. U njima je je naša snaga uskrsnuća.
Sjećamo se one zgode iz evanđelja (Mt 14,13-21) gdje Isus propovijeda narodu Radosnu vijest, i narod ostaje s njim do večernjih sati. Narod ništa nije jeo. Učenici svjesni toga sugeriraju Isusu da otpusti narod da pođu u naseljena mjesta da si nešto kupe za pojesti.
Ne razmišljaju o tome da li svi imaju mogućnosti da si nešto kupe. Isus reagira odlučno govoreći im: „Ne trebaju nikamo ići, dajte im vi jesti!“ Učenici su ostali iznenađeni ovakvom Isusovom reakcijom, jer su bili uvjereni da je i on svjestan da nemaju hrane da bi mogli nahraniti 5.000 ljudi. Oni odgovaraju Isusu: „Imamo samo pet kruhova i dvije ribe“.
Isus zna da učenici nemaju hrane za sve te ljude, ali mogu nahraniti možda pet-šest ljudi. I to je nešto. Osim toga, Isusu se ne sviđa njihov odgovor u kojem kažu: „Imamo samo“.
Često puta se i sami služimo tim izlikama: „Imam samo“. Ako učenici budu čekali da pribave 1.000 kruhova da bi nahranili 5.000 ljudi, onda je sigurno da će svi ti ljudi umrijeti od gladi prije nego oni prikupe tisuću kruhova. Tako će njihova darežljivost ostati samo teorija, a u praksi neće utažiti glad niti jedne jedine osobe. Isusova poruka je da dijeljenje i velikodušnost umnažaju kruh i svako drugo dobro. Isusu nikada nije bio problem umnožiti kruh, ali jest umnožiti ljudska srca.
Sveti Vinko se posve raspoklanjao za sirotinju, ali je doživio da on nije taj koji sirotinji samo daje, nego da još više od njih prima. Dijeleći potrebitima on je postajao duhovno bogatiji i ispunjeniji. Iskazujući milosrđe ljudima on sam postaje milosrdniji, iskazujući drugima ljubav on sam postaje ljubazniji. Po tome se prepoznaje autentičnost nečijeg djelovanja. Bez toga karitativno djelovanje postaje samo promocija samoga sebe.
Vinko je primjer ljubaznosti i milosrdnosti. Te su vrednote zračile iz njegova života. Dajući se sirotinji, sirotinja mu je za uzvrat ispunila srce. Bez puna srca nema u životu ni radosti ni sreće.
On nije pomagao sirotinju za neku svoju slavu i ugled, nego za Božju slavu. Jednako tako i sestre njegove redovničke zajednice. Samo kada se radi iz čiste ljubavi prema Bogu onda se događaju i istinska čuda ljubavi, onda dobrota potiskuje zlo, a ljubav svaku bol.
U odnosu na svetog Vinka bi se mogle parafrazirati riječi iz Proslova Ivanova evanđelja: „Pojavio se čovjek, poslan od Boga, imenom Vinko. On dođe i posija u Crkvi sjeme Caritasa, sjeme osjetljivosti prema siromašnima i patnicima“. Nakon njega nije bilo sve isto. Crkva je postala puno osjetljivija prema potrebama siromašnih, bolesnih i patnika svih vrsti.
To je istinsko vraćanje na izvore evanđelja, na prioritete koje je odredio sam Sin Božji. Molimo da ti prioriteti budu u srcu Crkve za sva vremena. Amen.
