Kad želimo upoznati nečiju duhovnost onda najčešće mislimo na misli, stavove, motive, ideje koje nekoga pokreću. Znamo da »duh tijela ni kostiju nema« (Lk 24, 39) i, slijedom toga, duhovnost nije materijalne naravi. Ipak, naš Bog visoko cijeni tijelo, toliko visoko da je sam došao i uzeo naše tijelo. Naša vjera je materijalna, tjelesna vjera. Za razliku od svih drugih religija gdje se ljudi trude na razne načine kako bi došli do boga, naš Bog je krenuo suprotnim smjerom. Znajući da mi ne možemo svojim silama doprijeti do njega, On sam se spustio k nama. To je učinio na upravo nevjerojatan način: uzeo je ovo naše slabo, smrtno tijelo, nije došao k nama samo kao duh nego je došao kao tijelo. Zato kršćani oduvijek vrednuju tijelo i smatraju ga Božjim prebivalištem. Sam Isus to nam je i riječju potvrdio: »Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! Što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.« (Mt 25, 40.45)

Ljubav prema Bogu prva je naša dužnost, a uvijek je prati i ljubav prema bližnjemu jer sam Bog se poistovjetio s čovjekom: »Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.« (Mk 12, 30–31)

U ovim Isusovim riječima nalazimo ključ Vinkove duhovnosti. Mogli bismo je nazvati i duhovnost tijela. Sam sveti Vinko i sveta Lujza ostavili su nam u baštinu nebrojena djela kršćanske ljubavi, ali isto tako vrijedna je baština njihove pisane riječi. O duhu Družbe najbolje nam govori sam sveti Vinko:

Duh je vaše družbe sadržan u obećanju što ste ga dale Bogu. Obećale ste da ćete ga ljubiti i služiti mu u osobi siromaha te svih onih koji su potrebni vaše pomoći u tjelesnom i duhovnom pogledu. Posvetile ste se Bogu s namjerom da ćete služiti siromasima u njihovim kućama i gdje god bude potrebno; poučavati siromašne djevojke, djecu i uglavnom sve koje vam pošalje božanska providnost.

Ponavljam još jedanput, sestre: duh je vaše družbe u ljubavi za Gospodina, u ljubavi za siromahe, u međusobnoj ljubavi, poniznosti i prostodušnosti. (51. konferencija, od 9. veljače 1653., O duhu Družbe)

Vaš je duh – duh ljubavi koji vas obvezuje da se istrošite u službi za Boga i bližnjega. Kreposti koje također sačinjavaju vaš duh jesu jednostavnost i bezazlenost. (86. konferencija, od 15. studenoga 1657. O jednolikosti)

Tko vas vidi, morao bi vas prepoznati po tim krepostima. Razgovarate li s bližnjim, idete li ulicom, idite prostodušno, otvorena srca, sjećajući se da anđeli promatraju vašu čednost. Idete li u blagovaonicu, nek to vazda bude s ta tri lijepa draga kamena poniznosti, prostodušnosti i ljubavi. Svi su kršćani obavezni vršiti te tri kreposti, sestre. Ali kćeri kršćanske ljubavi na osobit način. Nebo i zemlja zahtijevaju to od vas. (51. konferencija, od 9. veljače 1653., O duhu Družbe)

Drage sestre, ja ne znam redovničke zajednice koja bi bila Crkvi korisnija od Kćeri kršćanske ljubavi ako ove ispravno shvate svoj duh služenja siromasima. (Konferencija o duhu Družbe, od 2. veljače 1653.)

Sveti Vinko i sveta Lujza bili su veliki mistici svoga vremena. Oni su otkrili lice Gospodnje u licima mnogih potrebnika koje je Gospodin stavio na njihov životni put. Jedinstvo ljubavi prema Bogu i bližnjemu ostvarilo se u njihovim životima i ta duhovnost je naša baština. O našoj vjernosti danas ovisi hoće li ta baština i dalje živjeti. Znao je sveti Vinko da smo po sebi slabi i nestalni i zato nam žarko preporuča molitvu za duh Družbe:

Ima li nešto što moramo od Boga izmoliti, tad je to duh naše Družbe. Rekao sam vam nedavno da je on život naše duše. Molite za nj, sestre, za razmatranja, u svim svojim molitvama, i najčešće što je samo moguće. Ima li na svijetu išta što biste morale moliti u Boga, onda ga molite za duh svoje Družbe. I morate li se Bogu za što preporučiti, tad ga molite da vam dadne duha vaše Družbe. Nek se taj duh uvijek zapaža na vama, i kad dolazite i kad odlazite. Nek se vazda očituje duh ljubavi, poniznosti i velike prostodušnosti. (52. konferencija, od 24. veljače 1653., O duhu Družbe)

Idite, sestre, gdje vas pošalju pune pouzdanja u Boga, a s nepovjerenjem u same sebe. Molite Gospodina da očuva u vama raspoloživost koju vam je dao. Ako se vaš duh zaokupi našim Gospodinom bit ćete u Bogu i Bog će biti u vama. Tada ćete doista biti kćeri kršćanske ljubavi, bit ćete mile Bogu. Ta ljubav je kao plamen koji se diže gore. Dok nje bude u kojoj duši, ona će je dizati gore k Bogu. I Boga će privlačiti k njoj. (Nagovor sestrama poslanima u Metz, 26. kolovoza 1658.)

Ljubav prema Bogu je izvor i cilj naše duhovnosti.Na tom putu od izvora do cilja stoji cijeli život. Ljubav kojom ljubimo Boga dobiva svoj konkretni oblik u vremenu i prostoru po karizmi koju su sveti Vinko i sveta Lujza ostvarili u svom vremenu i ostavili je u baštinu svojim duhovnim sinovima i kćerima. To je vjera koja je ljubavlju djelotvorna, vjera koja se vidi po djelima kršćanske ljubavi. A koja su to djela ljubavi koja od nas očekuje naše vrijeme? Naše poslanje danas kao i onda treba biti jedinstvo ljubavi prema Bogu i bližnjemu, osluškivati poticaje Duha i odgovoriti na potrebe današnjega vremena. Milosrdna ljubav ne poznaje granice vremena i prostora, ona nalazi svoj vidljivi oblik u svakom vremenu, ona je opipljivi znak naše duhovnosti, ona je konačni pokazatelj ljubavi prema Bogu.

10.jpg
Nema slika