- 27. 03. 2025.
Slavimo blagdan Marijina Navještenja. To je dan kada Bog Otac bira jednu jednostavnu djevojku iz Nazareta, gradića koji nije bio na dobrom glasu, da bi u njoj njegova Riječ tijelom postala i dovela do vrhunca Božji plan spasenja.
Otajstvo je to veliko, koje sigurno ni Djevica nije puno razumjela. U tom smislu božićni himan Jutarnje molitve veli: „Otajstva nosi Djevica, njoj samoj nedokučiva.“
Marija je uključena u samo srce tog otajstva, iako ga ne razumije. Ona je pozvana da nosi to otajstvo snagom vjere. I snagom te vjere raste u razumijevanju i spoznaji misterija.
Veliki crkveni naučitelj sv. Anzelm napisa: „Ne tražim da razumijem da bih vjerovao, nego vjerujem da bih razumio.“ Sv. Augustin već prije napisa: „Ako nisi razumio, vjeruj! Razumijevanje je plod vjere. Ne traži da razumiješ da bi vjerovao, nego vjeruj da bi razumio. Ako ne budete vjerovali, nećete ništa razumjeti.“
Ovo je bio i Marijin put, zapravo zajednički put svakoga od nas: put u vjeri. Evanđelist stoga namjerno završava izvješće o Navještenju riječima: „I anđeo otiđe od nje.“
Poruka je jasna: Anđeo ne prati Mariju korak po korak šapućući joj na uho sve što u određenom trenutku treba činiti, što treba izbjegavati ili što će se unaprijed dogoditi.
Ona sve to traži kao i mi: kroz molitvu i razmatranje Božje riječi. Zato evanđelist na drugom mjestu veli da je Marija sve te riječi čuvala u svom srcu i o njima razmišljala.
To znači da je rasla u spoznaji meditirajući Božju riječ i događaje svog vlastitog života. To je jedini put da bi se mogao bolje razumjeti vlastiti život, poziv i poslanje koje nam je Bog dodijelio. To je put i svakog Isusova učenika, ali tu su i naše poteškoće: vjerovati Bogu i onda kada život pokaže oporu stranu.
Sjećamo se reakcija učenika na Isusov govor o kruhu života, kada vele: „Tvrd je ovo govor, tko ga može razumjeti.“ Oni žele sve razumjeti da bi onda vjerovali. Tko Boga želi posve razumjeti da bi ga onda prihvatio, neće ga nikada uspjeti prihvatiti. Kada se sve razumije onda vjera nije niti potrebna. Vjera je neodjeljivo vezana uz otajstvo. Zato u svakoj Euharistiji imamo onaj usklik: „Tajna vjere“ odnosno „Otajstvo vjere“, a riječi kojima na taj poklik odgovaramo jesu naša ispovijest vjere. Ta ispovijest nije zato što smo sve razumjeli, nego zato što vjerujemo Bogu i kada puno ne razumijemo. Marija ne razumije, ali prihvaća, vjeruje. To potvrđuje riječima: „Neka mi bude po tvojoj riječi.“ Ona ne zna što je sve to što prihvaća, ali to prihvaća vjerom, odnosno povjerenjem u Boga. Ta će vjera upadati u teške tame. Katkada će se činiti da sve ide suprotno onomu kako je Bog navijestio. Dosta se prisjetiti bijega u tuđu zemlju da se spasi život djetetu, a da ne govorimo kasnije o križu i stradanju tog djeteta.
U svom nerazumijevanju kod Navještenja Marija samo pita: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“ Ovo Marijino pitanje nije znak njezine nevjere. Njezin stav nije isti kao stav Zaharije, oca Ivana Krstitelja. Kod njega se radilo baš o nevjeri, kod Marije ne.
Zaharija, kao svećenik, morao je znati da se ono što se njemu naviješta događalo u povijesti spasenja. Bilo je dovoljno da se prisjetio Abrahama i njegove žene Sare. Ali on ne vjeruje da je tako nešto moguće u njegovu životu. Međutim, ono što je navješteno Mariji nije se dogodilo nikada u povijesti spasenja. Marijin navještaj je različit od svih drugih, i zato Marija samo pita kako će to biti. Zbog toga ju anđeo ne prekorava, nego joj blago odgovara na pitanje i daje joj znak Elizabete, njezine rođakinje, za koju su svi znali da je nerotkinja i još k tome poodmakle dobi, ali ona je trudna već šest mjeseci.
Dragi Bog dobro zna kako je čovjeku koji puta iznimno teško vjerovati, jer neki događaji koji se dese izlaze iz okvira čisto ljudske logike, postanu nerazumljivi. Bog tada pomaže našu vjeru različitim znacima iz kojih uvijek možemo iščitati što trebamo činiti, što je Božja volja. Ti znaci ne moraju biti nešto izvanredno veliko, ne moraju biti neka ukazanja, viđenja, nego neki mali znaci pred kojima se začudimo, ili postavimo pitanje: „Tko bi to očekivao!, „Zar je to moguće?“
Najčešći je problem što ne idemo dalje od toga, što si ne postavimo pitanje: da li nam preko toga Bog nešto poručuje, da li nas preko toga poziva da nešto učinimo.
U prvom čitanju smo čuli kako Bog nudi izraelskom kralju Ahazu znak koji god želi samo da ga uvjeri da odustane od saveza sa jednim moćnim poganskim kraljem, jer će tim savezom ugroziti pravu vjeru u narodu. Ahaz odgovara da ne treba znaka, da ne želi iskušavati Boga. Njegov odgovor se doima kao odgovor čovjeka jake vjere koji nema potrebu da traženjem znakova Boga kuša, ali je prava istina, da on pod svaku cijenu želi realizirati svoju nakanu i ne želi da mu Bog u tome smeta svojim znacima koji bi ga mogli samo uznemiravati u njegovoj nakani.
I kod nas se često događa da ne želimo primiti Božji znak ako u tom znaku iščitamo da Bog od nas traži nešto što je teško, naporno, ili nije u skladu s našim željama. Kako znamo često puta ignorirati neke Božje znakove koje u sebi dobro registriramo, i onda od njih bježimo interpretirajući ih onako kako nama odgovara, ili kažemo sebi: „Ma nije to ono što Bog od mene traži.“ I sve završi tako da se uvjerimo da Bog zapravo traži upravo ono što i mi želimo. Jasno je da nam onda Bog ne može pomoći jer pomoć ne primamo. Potom, kada u životu nešto završi loše, ljutimo se na Boga koji to nije spriječio.
Marija zato ide u pohod Elizabeti da primi od Boga taj znak i tu je ispjevala svoju predivnu pjesmu „Veliča duša moja Gospodima“, pjesma puna vjere i ljubavi prema Bogu.
Nakon navještaja Marija izriče svoju raspoloživost za sve što Bog od nje bude tražio. Tu ona sebi daje novo ime, treće u svom životu: ona je sluškinja Gospodnja. Prvo ime „Marija“ dali su joj ljudi, roditelji. Drugo ime „Milosti puna“ dobiva od anđela, ili bolje rečeno od Boga, dok treće „Sluškinja Gospodnja“ bira ona sama. S tim imenom ona unaprijed prihvaća sve ono što će Bog od nje tražiti, jer je sigurna da s Bogom ne može izgubiti niti završiti na pogrešnom putu.
Nadalje, kod Navještenja možemo vidjeti divnu Božju pedagogiju kada poziva neku osobu na posebno poslanje. Vidimo kako Bog Mariji naviješta sve ono najljepše o djetetu koje će ona roditi: bit će velik i zvat će se Sin Svevišnjega; njemu će Gospodin dati prijestolje najvećeg izraelskog kralja u cijeloj njihovoj povijesti; njegovu kraljevstvu neće biti kraja.
Vidimo, nigdje spomena o patnjama i stradanju koje će zadesiti to dijete. Je li Bog na taj način zavaravao i na prijevaru dobio njezin pristanak na sve što Bog želi? Jasno da nije. Bog odgaja osobu malo-pomalo. U tom času govoriti Mariji o Isusovom križu i njegovoj patnji, bio bi to za nju pretežak teret s kojim bi se kao čovjek teško nosila. Bog je na to priprema malo-pomalo, već kako je sposobna primati sve te teške i zastrašujuće najave.
Već kod prikazanja Isusa u Hramu, Bog pravi prvi mali korak u tom smjeru. Marija jača malo- pomalo, raste u vjeri i njezina snaga vjere će postati takva da će kada patnja dođe moći pod križem čvrsto stajati, biti na nogama. „Pod križem je stajala njegova majka“, kako veli evanđelist.
Tako Bog postupa sa svakim od nas. Zna Bog da je bolje da ne znamo unaprijed sve ono teško što će nas u životu zadesiti. Bio bi to rizik da ogromna većina ljudi završi u panici, te izgubi svaku volju za životom. Svi znamo kako samo jedna patnja može zasjeniti mnoštva radosnih događaja u životu. Bog nas sprema malo-pomalo i neće nikada dopustiti trpljenja koja bi bila veća od snaga koje nam je dao.
Stoga se ni mi ne trebamo bojati staviti se Bogu na raspolaganje kao Marija, jer hoditi s Bogom najveća je sigurnost u životu. Bog nikoga nije iznevjerio, niti to može. Stoga puni povjerenja prihvatimo Božju volju i stavimo se na raspolaganje njemu Marijinim riječima: „Neka mi bude po riječi tvojoj.“ odnosno: „Bože neka bude volja tvoja.“ Tu je naša najveća sigurnost i jamstvo dobre budućnosti. Amen.
