- 28. 07. 2020.
U Sinju je 26. srpnja 2020., u 88. godini života i 67. godini redovništva, blago u Gospodinu preminula naša draga sestra Benjamina Čovo. Pokopana je 28. srpnja u Splitu, na Lovrincu. Sprovodne obrede predvodio je fra Petar Lubina, a svetu misu zadušnicu u kapeli provincijalne kuće predslavio je brat pokojne sestre, fra Stjepan Čovo. U ime zajednice od pokojne sestre Benjamine oprostila se s. Dominika Vrdoljak.
S. BENJAMINA ČOVO
Čitajući Konferencije sv. Vinka, možemo pročitati kako on pita prve sestre da glasno izgovore koje su kreposti primijetile kod sestre koja je preminula i one bi na taj upit glasno odgovarale: „Bila je pobožna, bila je strpljiva, bila je jednostavna, bila je…“ Znao je i Svetac i sestre da nitko nije savršen doli Bog jedini, ali su glasno izgovarajući ono pozitivno o sestri, posvješćivale sebi vrijednosti koje valja njegovati kako bi što više i bolje ugodile svome Bogu.
Ovdje se sada prisjećamo i glasno izgovaramo ono dobro kojim je Bog obogatio dušu naše s. Benjamine.
U obitelji iz koje potječe primila je naravne vrednote koje je njegovala molitvom i željom da Boga sve više ljubi i koje je izdigla do stupnja kreposti. Naime, njezinim roditeljima, Stjepanu i Ani (rođ. Vuković), Bog je darovao devetero djece, a ona se rodila kao peto dijete u obitelji, 15. lipnja 1932. godine. Na krštenju su joj dali ime Mara. Odrastala je u rodnoj Karakašici u teškim ratnim i poslijeratnim prilikama. Kako je u to vrijeme smrtnost djece bila velika, i ovoj je obitelji umrlo troje djece, ali najveća bol iz tog razdoblja bila joj je pogibija brata za kojega nikada nisu saznali gdje mu počivaju kosti. Kažu da „male brige govore, a velike šute“. Vjerojatno ju je ta bol tako obilježila da je u svojim riječima bila vrlo odmjerena.
U svojoj osamnaestoj godini povjerava se roditeljima da osjeća kako je Bog poziva u redovnički stalež. Navodi da joj je najsretniji dan u životu bio kada je dobila pozitivan odgovor na svoju molbu koju je uputila poglavaricama naše Družbe da je prime u samostan. Ulaskom u novicijat, prima ime s. Benjamina. Prve sv. zavjete položila je 1954., a doživotne 1959. godine. Poslušnost ju je vodila od Splita preko Risna i Kotora (u Crnoj Gori) do Selaca na o. Braču do Sinja. Međutim, koliko god bila fizički daleko od svoga Sinja ili nekoliko metara udaljena od svoga omiljenog svetišta, ljubav prema Gospi Sinjskoj bila je jednako snažna. Krunicu je molila do zadnjega dana.
Kao medicinska sestra odlikovala se empatijom za bolesnike, osobito za djecu s kojom je, za svojeg radnog vijeka, najviše radila. Vrlo smirena, kakva je bila, imala je uho za drugoga. Često je znala govoriti: „Bit će bolje!“
U svojoj bolesti bila je vrlo strpljiva i predana u volju Očevu.
Draga s. Benjamina, vrijednosti koje si ti njegovala, danas gube na snazi. Živimo u vremenu buke i teško nam je ostati u tišini, a samo iz tišine mogu izići odmjerene riječi; ovo vrijeme je vrijeme užurbanosti i teško nam je ostati smirenima; također se sve više okrećemo samima sebi i živimo u nekom svom individualnom svijetu pa ne možemo vidjeti svoje bližnje.
Sada kada si ti prešla u život koji ne poznaje granica, molimo dragoga Boga da ti po zagovoru Čudotvorne Gospe Sinjske otpusti sve krivice, ako je koja na tebi ostala, a ti nama izmoli da uzmognemo sve više njegovati vrijednost tišine, staloženosti i ljubavi prema bližnjima.
Neka ti dragi Bog udijeli zajedništvo sa svima svetima.
Počivala u miru Božjem.
