Rim, 15. rujna 2026.

TKO BI TO SMIO I POMISLITI…

Zahvalna oduševljenost svetoga Vinka Paulskoga,
dar sveukupnoj Vinkovskoj obitelji

Članovima Vinkovske obitelji

Milost i mir Gospodinov bili uvijek s nama!

Svake godine 27. rujna, na svetkovinu svetog Vinka Paulskoga, događa se nešto što zaslužuje naše udivljenje. Po svim kontinentima i na svim jezicima, stotine tisuća osoba sebe prepoznaju sinovima i kćerima istoga oca: svećenici i braća Misijske družbe, kćeri kršćanske ljubavi, redovnici i redovnice brojnih kongregacija koje se nadahnjuju svetim Vinkom, članovi Udruge svetog Vinka Paulskoga, Međunarodno udruženje kršćanske obitelji, Marijanska vinkovska mladež, Udruženje čudotvorne medaljice, pokret Vinkovskih misionara laika…

Svi smo ondje gdje nas je poslao sveti Vinko: u župama, u bolnicama, u školama i pučkim kuhinjama, u izbjegličkim kampovima i zatvorima, na ulicama naših gradova, u misijama ad gentes… I danas, na svim tim mjestima, mi slavimo zajedno. Četiri stoljeća nisu ugasila taj zanos: Vinko još hoda uz nas, a njegov glas nastavlja nam pokazivati nečije lice, vrata na koja trebamo pokucati, ruku koju trebamo stisnuti.

Dopustite mi podijeliti nešto osobno. Možda to nismo nikad istinski učinili – ili pak nismo dovoljno. Proučavali smo Vinka, citirali smo ga u propovijedima i tijekom susreta, analizirali smo njegova pisma i konferencije, molili smo ga da nas zagovara… ali, jesmo li se ikada jednostavno zaustavili da mu zahvalimo?

Da mu zahvalimo za dar njegove svetosti: ne za dar nekakve apstraktne savršenosti, nego za život koji je živio do posljednjeg daha, za svetost sačinjenu od dugih dana, teških odluka i svakodnevne vjernosti. Da mu zahvalimo za dar njegove karizme: taj pogled koji može prepoznati Krista u siromahu, jest upravo onaj pogled koji nam je on prenio, a da mi nismo ništa učinili da ga zaslužimo. Da mu zahvalimo za dar njegove duhovnosti: za konkretan, jednostavan, nepretenciozan život koji je tolike generacije poučio kako se trebaju ponašati pred Isusom i pred siromasima, i otkrio im da se radi o istovjetnom pokretu srca.

Zahvalnost je prvi jezik vjere. Vinko je dobro znao: sve što je primio – njegov poziv, susreti, dakako i iskušenja – sve ga je vraćalo k Providnosti. Reći „hvala“ nije dakle nekakav sentimentalan čin, nego spoznaja da sve ono što mi jesmo, ne dolazi nam od nas samih. Stoga, na dan svetkovine, prije ikakve odluke ili programa, želio bih da se cjelokupna Vinkovska obitelj zaustavi na tomu pragu.

Pozivam vas da se na trenutak zaustavite i promislite o onome na čemu zahvaljujemo. Taj je dar rođen u srcu jednoga čovjeka, proširio se na obitelj i povjeren je Crkvi. Dar je osoban, zajednički, eklezijalan: tri udisaja istoga daha Duha.

Poznato nam je da se karizma i duhovnost ne rađaju iz promišljanja nego iz iskustva. Vinko nije izgradio neku doktrinu, bilo je to ono što je slučajno živio i to mu se dogodilo tamo gdje se zatekao, posred života skromna podrijetla. On to nikada nije skrivao: „Ja sam sin siromašna težaka,“ napisao je 1633. jednomu svećeniku Misije. A ženi koja je od njega zatražila milostinju nazvavši ga „gospodinom”, odgovorio je jednostavno da je on siromašan čuvar svinja, sin seljaka. Nije to bila lažna skromnost: to je pronicljiva svijest onoga tko zna da primljeni dar ne počiva ni na kakvoj osobnoj zasluzi.

Ali to nije sve. Vinko priznaje da na početku nije razumio ništa od onoga što mu se događalo. Pripovijedajući subraći o početcima nastanka Misije, isticao je: „Nikada nitko nije na to mislio, nije se znalo što bi to bile misije. Nije se na to mislilo, niti se znalo što bi to bilo.“ I iz toga odmah izvodi zaključak kao ključ svega: „Upravo se u tome raspoznaje da je to Božje djelo; jer ono u čemu ne sudjeluju ljudi, to izvodi Bog i to dolazi izravno od Njega“ (Misijskoj družbi, ponavljanje molitve od 25. siječnja 1655.).

Evo prvoga obilježja karizme i duhovnosti: ona je osobna, jer se rađa iz poziva po imenu koji prethodi razumijevanju cilja. Vinko nije birao: on je bio izabran. A to vrijedi i danas za svakoga od nas. Nitko od nas nije sam izabrao svoj vinkovski poziv. Sestrama poslanima u Arras Vinko je govorio s preciznošću koja se odnosi i na nas: „Bog … nije odabrao ovu sestru ovdje, izabrao je vas, a ne neke druge“ (Kćerima kršćanske ljubavi, Konferencija od 30. kolovoza 1656.); poučavao ih je da se mole s udivljenošću kao one koje sebi posvješćuju čudo: „Tko bi smio i pomisliti da bi se ti htio poslužiti ovako slabim stvorenjima kao što smo mi“ (Kćerima kršćanske ljubavi, Konferencija od 9. lipnja 1658.). Upitajmo se: kada smo to mi posljednji put promišljali o svomu pozivu s tim osjećajem čuđenja, više nego kao o stečenoj zasluzi?

No, upravo stoga što je osobna, karizma ne ostaje privatna. Pozvani po imenu, odmah se prepoznajemo pozvanima zajedno: dar traži konkretne osobe, lica i dijeljenu povijest. To se zbiva od samoga početka i Vinko je to prepoznao s razoružavajućom oštroumnošću. Govoreći kćerima kršćanske ljubavi o njihovu pravilu, kazao je: „Vi ste same sastavile ta pravila ili bolje, Bog vam ih je nadahnuo. Jer, kćeri, ne bismo mogli reći da vam ih je netko dao.“ Potom je nadodao najljepše riječi što ih jedan utemeljitelj može izgovoriti: „Zato možemo reći, kćeri, da je on začetnik vaše Družbe” (Kćerima kršćanske ljubavi, Konferencija od 14. lipnja 1643.).

Karizma i duhovnost, dakle, rađaju zajednicu i zajedništvo. To je Vinkov san za svekoliku Vinkovsku obitelj: „da se slika Presvetog Trojstva… nastani… u nama (Misijskoj družbi, Konferencija od 27. lipnja 1642.).

Karizma i duhovnost, naposljetku, darovane su Crkvi, u Crkvi i za poslanje Crkve. Vinko govori o tome uzvišenim riječima kada tvrdi da je naš poziv „nastavljanje“ Kristova poslanja i da su siromasi naše vlastito nasljeđe: „naše je obilježje [misionara] biti kao Isus, posvećeni siromasima“. I dodaje, gotovo bez daha: „mi smo za to zaduženi [u službi Sina Božjega] da po nama Sin Božji iz neba nastavlja vršiti što je činio na zemlji“ (Misijskoj družbi, Konferencija od 6. prosinca 1658.). Mi nismo obična agencija solidarnosti. Mi smo produžetak Isusova poslanja.

Vinko je, međutim, tu crkvenu dimenziju uvijek provodio u konkretna i provjerljiva djela. Nije se zadovoljio što je dvjema sestrama koje je poslao u Arras povjerio poslanje; rekao im je da čim dođu u grad, prva stvar koju trebaju učiniti jest posjetiti biskupa „moleći ga blagoslov i da vam dadne svoj nalog“ (Kćerima kršćanske ljubavi, Konferencija od 30. kolovoza 1656.). Karizma i duhovnost uvijek se upisuju u konkretnu Crkvu, u biskupiju, u župu, pod vodstvom pastira.

Sva su tri aspekta neodvojiva. Osobni dar bez zajednice potroši se u zanosu pojedinca. Zajednica pak bez crkvene otvorenosti pretvara se u krug koji se vrti oko sebe. A crkvena dimenzija, ako ne uspije ražariti srca, biva samo teoretska pripadnost.

Pozvani po svom imenu, okupljeni, poslani dalje od samih sebe: to je pokret što ga je Vinko primio i prenio nama. To je onaj isti pokret evanđelja, i upravo stoga, i nakon četiri stoljeća mi smo još tu da bismo zahvaljivali.

Zahvalnost, ako je vjerodostojna, ne ostaje samo na uspomenama: ona postaje angažman. Zato vam želim povjeriti tri izazova koja smatram žurnima za Vinkovsku obitelj.

  1. Lica siromaštva. Sveti Vinko nije naslijedio popis siromaha: on ih je gledao, prepoznavao, volio ih i služio im. Danas nam je izazov vapaj onih koji su primorani bježati iz svoje zemlje, šutljiva patnja isključenih, ratne rane, rastući utjecaj klimatskih promjena, skandal nejednakosti koja tolike osobe lišava njihova dostojanstva, marginalizacija onih što su ostali na rubovima digitalnog svijeta, i nevolja onih koji su raseljeni zbog prirodnih katastrofa. Za suočavanje s tako velikim izazovima nisu dostatne dobre namjere: pozvani smo tražiti konkretne odgovore koji svakome vraćaju dostojanstvo koje im pripada.
  2. Zajedništvo među ograncima Vinkovske obitelji. Preostaje nam još zajedno prevaliti dug put i uvjeren sam da mi to možemo učiniti. Nismo motivirani ni željom za dominacijom, ni zabrinutošću glede obrane vlastitih prostora, nego jednostavnijom i više evanđeoskom željom da djelujemo zajednički: svaki ogranak donosi svoj dar, i upravo dijeljenjem dar postaje u potpunosti plodan. Mi smo članovi istoga tijela. Zajedništvo, zajedničko razlučivanje, suradnja, poslanje: to su putovi koje nam sinodalna Crkva pokazuje i poziva nas da nadiđemo prepreke koje nas još dijele.
  3. Pozivam svaki ogranak Vinkovske obitelji da ispita svoj tekući način trajne formacije: njegove izvore, povijest, i iznad svega njegovu sposobnost da ponovno interpretira svoje svakodnevno iskustvo u svjetlu vinkovske karizme i duhovnosti. Stoga potičem, u svakoj zemlji i provinciji, osnivanje centara vinkovske formacije koji proizlaze iz suradnje svih ogranaka prisutnih na tom području: ne kao izraz samo jednog ogranka, nego zajedničku kuću za sve. Tamo gdje je to moguće, treba odrediti stabilnu lokaciju koja omogućuje kontinuitet i vidljivost tomu angažmanu, i izraditi programe godišnje formacije prilagođene stvarnim potrebama sredine. Na taj način možemo zajedno napredovati i međusobno se odgajati, djelotvornije komunicirati i surađivati smiono i ponizno.

Ovi predloženi izazovi nisu popis obveza, već poziv da se pokrenemo. No, ne traži se od nas da sami postignemo rezultat: traži se da se uputimo, a put će se otvarati tijekom hoda. Sveti Vinko nije krenuo s dovršenim planom; on je krenuo od jednog susreta, od jednog siromaha koji je imao lice i ime, a potom je prepustio Isusu da napiše nastavak.

To je ljepota našega poziva. Poziv od nas ne traži da budemo izvanredni, ali očekuje da budemo suradljivi. Ne obećava nam lagane putove, ali nam jamči da nijedan korak učinjen za siromahe nije izgubljen.

Dakle, krenimo, bez straha i užurbanosti, ali zajedno.

Da bismo se duhovno pripremili za svetkovinu svetog Vinka Paulskoga koja se ove godine podudara sa 112. svjetskim danom migranata i izbjeglica, Ured za komunikacije Misijske družbe organizirao je devetnicu svetom Vinku na temu migranata i izbjeglica. Od 18. rujna 2026. tekst će biti objavljen na mrežnim stranicama Misijske družbe i Vinkovske obitelji. Cjelovit dokument bit će također dostupan u PDF formatu.

Talijanski: https://congregatiomissionis.org/novena-san-vincenzo-de-paoli/

Španjolski: https://congregatiomissionis.org/es/novena-san-vicente-de-paul/

Engleski: https://congregatiomissionis.org/en/novena-saint-vincent-de-paul/

Francuski: https://congregatiomissionis.org/fr/neuvaine-saint-vincent-de-paul/

Ujedinjeni u istoj Riječi, svi smo jedno!

Da bismo dubinski i vjerodostojno omogućili svijetu osjetiti kucajuće srce Vinkovske obitelji, Misijska se družba odvažila za izuzetan pothvat: pozvati jednoga talijanskog producenta da cijeli jedan mjesec proživi sa zajednicom u Kući matici. Iz te izuzetne razmjene i uključenosti u svakodnevicu nastao je dokumentarni film Au Cœur de Paris (U srcu Pariza).

Scenarist i redatelj filma je Manuel de Teffé, a obogaćen je izvornom glazbom koju je skladao Gabriele Croci. Dokumentarac nudi dirljivo vizualno putovanje, a zamišljeno je da se na neuobičajen način otkrije, vrednuje i zavoli Kuća matica. Radnja se odvija kroz strukturirani i očaravajući tijek: prolog, koji gledatelja uranja u zemljopisni okvir i u ozračje Kuće matice; prvi dio s dubokom je pobožnošću posvećen „kućedomaćinu”, svetom Vinku Paulskomu; drugi dio prati povijest zgrade, od turobnih dana Francuske revolucije do danas, posvećujući posebnu pozornost kapeli; treći se dio otvara vanjskom svijetu da bi proslavio nebrojene misionarske aktivnosti rođene na tomu mjestu; a četvrti dio prikazuje Kuću maticu u sadašnjem stanju, ističući duboku, javnosti nepoznatu povijesnu povezanost: onu koja spaja Ulicu de Sevres s Ulicom du Bac. Dokumentarac završava serijom kratkih intervjua koji mjestima i osobama Misije ponovno daruju toplinu i obiteljsko ozračje.

U želji da bi velika Vinkovska obitelj kao i entuzijasti za povijest i duhovnost čitavoga svijeta mogli uživati u ovome djelu, dokumentarac će biti preveden na više jezika. Zasad je verzija dokumentarca na engleskom već dostupna na YouTube kanalu Misijske družbe – Congregatio Missionis (https://www.youtube.com/watch?v=PuvyjF_yzZY).

Sve vas povjeravam zagovoru naše Gospe od Čudotvorne Medaljice, svetoga Vinka Paulskoga i svih svetaca, blaženika, slugu i službenica Božjih iz Vinkovske obitelji.

Vaš brat u svetom Vinku,
Tomaž Mavrič, CM

 

03.jpg

SPLIT - Kapela Navještenja Gospodinova

NEDJELJA
7:00 – Molitva časoslova

7:30 – Sveta misa

PONEDJELJAK – SUBOTA
6:30 – Molitva časoslova
6:50 – Sveta misa

ČETVRTKOM i UTORKOM
7:30 – 18:00 – Euharistijsko klanjanje

PRVA NEDJELJA U MJESECU
7:30 – 12:00 – Euharistijsko klanjanje