- 16. 08. 2026.
Draga braćo i sestre!
Sestra Marija Cecilija i sestra Marija Barbara danas će, Božjom milošću, dati zavjete Kristu, svojem Zaručniku: s. Cecilija doživotne, a s. Barbara privremene.
One su za današnje liturgijsko slavlje izabrale i čitanja koja smo maločas čuli i sigurno imaju svoje razloge zašto su se baš opredijelile za njih.
Reče Isus u današnjem evanđelju: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.“
Ovaj je Isusov zahtjev tako oštar. Tko bi se htio odreći sebe? Tko bi uopće želio iskusiti gubitak umjesto dobitka? I već samim postavljanjem pitanja uočavamo kako nas je Isus dotakao na ono mjesto u nama gdje je svatko od nas osjetljiv i slab. Naš „ja“. Budući da smo toliko usredotočeni na sebe, želimo zaštititi sebe od svega onoga što bismo mogli izgubiti, a što smo stekli i na što smatramo da imamo pravo. Problem je što ne čujemo i ne shvaćamo ono Kristovo „poradi mene“. Usredotočeni smo na sebe, a ne na Krista. Na zaručnički prsten, a ne na Zaručnika. Na svoju korist, ali ne na njegovu ljubav. Na svoju logiku razmišljanja, ljudsku, opravdavajući je da je ona zdravorazumska, ali ne na Božju logiku.
I Petar je, koji redak prije ovoga današnjega ulomka, htio u najboljoj mogućoj namjeri, i vjerujem iz iskrene prijateljske ljubavi prema Isusu, zaštititi Krista od njegova odricanja nakon što je Isus otvoreno govorio o sudbini koja ga očekuje u Jeruzalemu: to jest da će morati puno trpjeti i biti ubijen da bi potom uskrsnuo. Petar oštro prosvjeduje: „Bože, sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi! (Mt 16, 22).
Vjerojatno bi mnogi i današnji čin doživotnih i privremenih zavjeta željeli spriječiti. Ne samo ovaj svijet koji nije upoznao oslobađajuću snagu Božje ljubavi, onaj „radi Krista“. Možda bismo to učinili i mi koji se nazivamo vjernicima, ili čak njegovim službenicima; učinili bismo to u dobroj vjeri da zaštitimo ove mlade djevojke te rekli: „Budite pametne! Možete Bogu služiti i na drugačiji način! Nije baš ovdje tako lijepo kako mislite, bit će vam teško. Idite dok je vrijeme… Vama se ovo ne smije dogoditi!“ Oslobađajući osobu odgovornosti, skidajući s osobe svaki teret križa, odlučujući umjesto druge osobe, sprječava se drugu osobu da sazrijeva, da raste, da otkrije za sebe Božji plan, u konačnici da bude radosna. Nemamo pravo svoje neostvarenosti, frustracije, nezadovoljstva, pa ako hoćete i pomanjkanje vjere, da ne kažem gubitak vjere, liječiti na onima u kojima je Gospodin zapalio oganj svoje ljubavi. Vlastita se praznina ne može ispunjati ranjavanjem drugih i nedopuštanjem drugome da budu ono na što ih Bog poziva. To bi bila sablazan. A znamo što je Krist rekao za one koji bi sablaznili jednoga od najmanjih.
Isus zna da ga je Otac – u svojoj neizmjernoj ljubavi prema ljudima – poslao da dadne svoj život za njih i da je pravedno da se tako dogodi premda sa sobom donosi i muku i križ. S druge strane, on također zna da će posljednja riječ biti uskrsnuće.
Draga sestro Cecilija i draga sestro Barbara, zasigurno da će i u vašem redovničkom životu biti ovih kušnji, koje su pratile i Isusa: spasiti sebe, sići s križa, misliti samo na sebe, ne uskraćivati sebi ništa, tražiti svoja prava, inzistirati na određenim službama i ne prihvaćati iz ponosa ništa ispod toga… ne odricati se... Vjerojatno će vam to nekada i vaš zdrav razum govoriti. A nekada i onima s kojima živite, i to u najboljoj namjeri. Isus je gubeći svoj život primio novi i vječni za sve nas.
Gdje je ključ?
Ne ostati u Velikom petku, već uvijek sve gledati u svjetlu Kristova uskrsnuća duboko vjerujući da niste same, da ne postoji ništa od vaše ljudskosti i od vašega života u kojemu nije prisutan Krist. Mnoge stvari nećete odmah razumjeti, ali mu vjerujte! On je sebe dao za vas, zato i vi sebe njemu dajete. On je za vas dao svoje tijelo i svoju krv, zato i vi njemu sebe dajete. On vas je tako ljubio da vas je htio za svoje zaručnice koje će u ovom svijetu, ali prije svega nama čija se vjera ohladila, biti proročki glas njegove prisutnosti. Vi niste ovdje samo jedne u nizu. Niste ovdje za popunjavanje rupa. Niste ovdje da bi se održala vaša redovnička zajednica u kojoj je sve više starijih, nemoćnih i bolesnih sestara. Ovdje ste da biste ljubile svojega Zaručnika, da biste ga tražile i da biste njegovo lice prepoznavale na licima onih s kojima živite i onih koji će vam biti povjereni na odgovornost.
Da, Isus traži odricanje. No ono nema nikakve veze s nanošenjem štete i boli sebi. To odricanje nije samokažnjavanje ni samoranjavanje. Samo ako smo sposobni odreći se sebe, možemo istinski postati svoji.
Ako bi zrno pšenice pod svaku cijenu do kraja branilo svoj status zrna pšenice (Ja sam zrno i ne želim biti ništa drugo), a da se pri tom ne odriče tog oblika da bi postalo klas pšenice, to bi sigurno značilo da bi zauvijek ostalo sjeme, ali nikada ne bi postalo kruh. Ali kruh je njegovo pravo ja, a ne samo zrno.
Draga sestro Cecilija i draga sestro Barbara,
ako se ne odreknemo sebe, uvijek ćemo biti osuđeni živjeti braneći sebe, ali nikada ne postajući istinski ono što jesmo i što Bog želi da postanemo. A duboko vjerujem da ne želite biti samo zrno, već želite postati kruh. I neka vam ne bude bitno kako ćete doći do toga: na kojem ćete polju rasti, koje će vas ruke zalijevati, koje čupati, koje mljeti, koje raspinjati… Istina, nije uvijek to lako, često bude itekako bolno! To je život. Pustite Bogu da vas vodi. Imajte povjerenje u njega. U njegovim ste rukama. Pečat ste u njegovim rukama. Trajni znak u njegovu srcu. I nijedna rijeka ne može izbrisati da ste njegovo sve.
Živite iz dana u dan s povjerenjem u njega, da niste same; da je on vaš Otac koji se brine za vas, a vi ste njegove ljubljene kćeri, zaručnice njegova Sina.
Jedino što neka vam bude važno da taj kruh, koji želite biti, bude nalik Kruhu koji hrani vašu dušu i u kojem ste otkrile svoju slast i ljepotu. Istina, taj kruh je siromašan, poslušan, lomljiv, krhak, malen, mrvljiv, ali iz njegove čistoće, i to svake mrvice, uzdiže se miris svetosti.
Zato, drage sestre, nemojte prestati raditi na sebi, na obrađivanju polja svoje duše kako bi to zrno postalo klas, a onda kasnije i kruh… ili ono što Pavao kaže u drugom čitanju: hitati do savršenstva jer sam i zahvaćen od Boga.
Osobito se čuvajte dvaju korova koji ne dopuštaju da postanemo kruh, već da ostanemo zrno: to su ravnodušnost i svjetovni duh.
Često u obrani sebe ostajemo ravnodušni prema potrebama drugih, pozivajući se na svoja prava, na svoje zasluge, na svoja ostvarenja; stvaramo od sebe žrtvu koja, i nesvjesno, sve podčinjava sebi, i svoju prazninu hrani ranjavajući sve oko sebe. I onda pod krinkom pobožnosti i svetih uzdaha prazninu ispunjavamo logikom svijeta u kojem se želimo potvrditi zauzimanjem određenih položaja, službi, zajednica, težnjom za stalnom kontrolom, dominiranjem i materijalnom sigurnošću. Čak i ako sve to postignemo, shvaćamo da nešto nedostaje, nedostaje ono bitno. Onaj „PORADI KRISTA“. Zapravo, svijet nam ne daje bitno. Bitno nema nikakve veze s glagolom „imati“ već s glagolom „biti“.
I ne samo da tako od zrna ne postajemo kruh, koji nije za jelo, tvrd, pljesniv, već od zrna postajemo kukolj koji uništava i nas i sve oko nas. Zašto? Zato što drugi postaju tada naše sredstvo za naše ostvarivanje i potvrđivanje.
Imajte osjetljivosti za druge, suosjećanja za druge! Najveći izraz naše ljubavi prema drugima jest rad na sebi, rad na unutarnjem sebi, na čuvanju svoje nutrine i duhovnog života. Ako je u meni sve mrtvo, onda nemam što drugome dati.
Ne dopustite da ijedna voda ugasi vašu ljubav prema Kristu. Budite ustrajne i vjerne u svakodnevnoj molitvi, sakramentalnom životu, Konstitucijama, svojim poglavarima i svakodnevnom služenju… To su vaše svjetiljke koje i u ovom svijetu razotkrivaju ne vaše lice, već lice Zaručnika u čijem ste milosrdnom pogledu pronašle sebe, svoj mir i radost i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim…. Budite mu vjerne i ustrajne u vjernosti!
Jer što koristi čovjeku ako sav svijet stekne, a izgubi svoju dušu? I što čovjek može dati u zamjenu za svoj život?
Isus nam ne obećava stvari, ali obećava nam samog sebe. Voljeti ga, slijediti ga, shvaćati ga ozbiljno neće nas nužno učiniti pobjednicima prema svjetovnoj logici, već radosnim ljudima. Radosnim redovnicama. Radosnim Kristovim zaručnicama. A radost je bolja od pobjede.
Sestro Marija Barbara, dok danas moliš svoga Zaručnika da te stavi kao znak na svoje srce, kao pečat na svoju ruku, jer želiš biti u potpunosti njegova, On će tebi, koja jesi njegov znak i pečat, staviti po rukama tvoje poglavarice oko vrata medaljicu na kojem je lik njegove Majke. Uči se od nje razmatrati Božju riječ, čitati i razlučivati svoj život u svjetlu Božje riječi, hraniti se tom riječju; sabirati poput Marije, a ne dijeliti; služiti, ne gospodariti. Ostajući vjerna Kristu, poput njegove Majke, zajedno s njom i s drugim ženama, svojim sestrama, ispod križa… jer ondje, ispod križa, uči se ljubiti, a još više uči se koliko smo ljubljeni… Uči se i upija se onoga radi čega se odričem: i da nisam bitna više ja, već On koji živi u meni. I to ćete učiniti radosnom Kristovom zaručnicom.
Sestro Marija Cecilija, dok danas moliš svoga Zaručnika da te stavi kao znak na svoje srce, kao pečat na svoju ruku, jer želiš biti u potpunosti njegova, jer si u njemu pronašla sve, On će tebi, koja jesi njegov znak i pečat, njegovo sve, staviti po rukama tvoje poglavarice oko vrata svoj križ, taj Jahvin plamen koji nikada ne sagorijeva i koji mnoge vode ne mogu ugasiti niti rijeke potopiti.
A govoreći o duhovnom križu, sveti Vinko Paulski, reče da se taj križ sastoji od četiriju krakova, četiriju kreposti: ljubav na gornjem kraku – da ne pitamo gdje joj je mjesto u našem životu: prvo joj je mjesto; poniznost na donjem kraku – da nas ona čini sposobnima zavoljeti zadnja mjesta; poslušnost na desnom kraku – da u svemu hoćemo volju Božju i pokoravanje pravilima i odredbama svojih poglavara; i strpljivost na lijevom kraku križa – da strpljivo podnesemo, a da se ne ljutimo, sve neugodnosti što ih susrećemo u svojem životu.
Dok poput Blažene Djevice Marije, koja se nalazi s druge strane križa koji ćeš nositi oko vrata, i ti ostaješ vjerna Kristu, neka ljubav, poniznost poslušnost i strpljivost budu niti od kojih će biti satkana tvoja zaručnička haljina natopljena Kristovom krvlju s njegova križa u čijoj svakoj kapi otkrivaš onaj „radi čega“ se odričeš sebe hiteći ka nagradi višnjeg poziva Božjeg u Isusu Kristu. I to ćete učiniti radosnom Kristovom zaručnicom.
A vi, drage sestre jubilarke, budite ovim svojim mlađim sestrama, svjedokinje onoga „RADI čega“ se odrekoste: ne radi sebe, već onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubiste i otpadom smatrate: da Krista steknete i u njemu se nađete. Budite svjedokinje radosti i ustrajnosti u vjernosti svojem Zaručniku.
„Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.“
Draga braćo i sestre,
kao i za Krista, tako i za sve nas kršćane, nitko nije izuzet, nositi križ jest poslanje koje treba prigrliti iz ljubavi. U našem sadašnjem svijetu, u kojemu se čini da vladaju sile koje dijele i razaraju, Krist ne prestaje svima predlagati svoj jasan poziv: tko hoće biti moj učenik, neka se odrekne svoje sebičnosti i neka sa mnom nosi križ. Borba nije završena: zlo postoji i ustrajava u svakome naraštaju, pa i u našim danima. Što su užasi rata, nasilje nad nevinima, bijeda i nepravda koje bijesne nad slabima ako ne suprotstavljanje zla Božjem kraljevstvu? I kako odgovoriti na toliku zloću ako ne razoružanom ljubavlju koja pobjeđuje mržnju, životom koji se ne boji smrti? To je ona ista otajstvena snaga što ju je koristio Isus, pod cijenu da bude neshvaćen i da bude napušten od mnogih svojih.
Zazovimo pomoć Presvete Djevice, koja je prva i sve do kraja slijedila Isusa na križnome putu, i svetoga Vinka Paulskog, koji se Kristovu križu suobličio svojim predanim i vjernim svećeničkim služenjem. Neka nam oni pomognu da odlučno idemo za Gospodinom, kako bismo od sada, premda u kušnjama, doživjeli slavu uskrsnuća. Amen.
