HODOČAŠĆE I DUHOVNA OBNOVA REDOVNICA SPLITSKO-MAKARSKE NADBISKUPIJE

U ranim jutarnjim satima subote, 20. lipnja 2026., nas stotinu redovnica Splitsko-makarske nadbiskupije, raspoređene u dva autobusa, uputile smo se pod vodstvom povjerenika za redovnice fra Kristiana Stipanovića na hodočašće, koje nam je ujedno bilo i duhovna obnova. Budući da smo u godini obilježavanja 800. obljetnice preminuća sv. Franje Asiškog (1226. – 2026.), naš hodočasnički hod imao je tri postaje, koje su bile povezane s duhom i karizmom asiškoga Siromaha.

Prva postaja našeg hoda bila je crkva sv. Franje u Imotskom, gdje smo duhovni program započele zajedničkom molitvom Trećeg časa. Poslije toga slijedio je fra Kristianov duhovni nagovor, kojega je započeo citirajući poznato pismo svetog Franje bratu Antunu: Bratu Antunu, svome biskupu, brat Franjo pozdrav. Drago mi je da predaješ braći svetu teologiju, samo da zbog toga studija ne gasiš duha molitve, kako stoji u Pravilu. Usporedio je to vrlo kratko ali poticajno pismo s našim današnjim objavama i porukama na društvenim mrežama, koje su često daleko duže od toga Franjina pisma, ali sadržajno često vrlo siromašne. Uspoređujući poruku toga povijesnog zapisa s izazovima suvremenog redovničkog života, naglasio je kako u svakodnevnim obvezama, radu i pastoralnom djelovanju nikada ne smijemo dopustiti da nam se ugasi duh molitve koji je temelj našega poziva, o čemu upravo snažno progovara sv. Franjo. Ističući da su sv. Franjo i sv. Antun bili vrlo bliski jedan drugome, fra Kristijan nas je pozvao da budemo ne samo vjerne molitvi, nego da gajimo i svjedočimo sestrinsku bliskost, međusobno poštovanje i duhovnu radost – krjeposti koje su ta dvojica velikih svetaca tako snažno živjela i prenosila na druge. Osvrnuo se na kraju na duhovnu radost naglasivši da je to zapravo radost zbog uspjeha onih koji s nama dijele redovničko poslanje te nas sve pozvao da se ispitamo posjedujemo li takvu radost. Nakon duhovnog nagovora srdačnu dobrodošlicu izrazio nam je imotski gvardijan fra Zoran Kutleša, koji nas je pobliže upoznao s bogatom poviješću imotskoga samostana, kao i sa suvremenim pastoralnim životom i radom franjevaca u toj župi, koja je također posvećena sv. Franji.

Nakon kratke okrjepe u prostorima franjevačkog samostana u Imotskome krenule smo prema drugoj postaji našeg hodočašća. Put nas je vodio kroz predivni, suncem okupani predio Parka prirode Blidinje do Franjevačke kuće molitve u Masnoj Luci, smještenoj na obroncima planine Čvrsnice – na 1204. metru nadmorske visine, gdje hercegovački franjevci u svom duhovnom centru tijekom cijele godine evangeliziraju brojne osobe kojima je potrebna duhovna okrjepa. Tamo, u ovećoj i umjetničkim djelima urešenoj crkvi sv. Ilije, pozdravio nas je fra Josip Vlašić, koji nam je govorio o povijesti djelovanja franjevaca na tom području, kao i o posebnostima cijeloga tog kraja, kako s obzirom na bogatu ali tešku povijest tako i današnjicu koja je nažalost ispraznila kraj od stalnih stanovnika, ali zato udomljava mnoge privremene – tražitelje mira, odmora i duhovne okrjepe. Vrhunac našega Dana bilo je euharistijsko slavlje u crkvi sv. Ilije koje je predslavio fra Kristian. On nas je u svojoj kratkoj homiliji potaknuo da svoje živote i svoje poslanje svaki dan prepustimo u Božje ruke u svijesti da se On brine za svoje. Posebno emotivan trenutak za sve nas bio je posjet grobu Dive Grabovčeve na Kedžari, podno Vran planine. Djevojku Divu ubio je razuzdani turski plemić Tahir-beg, jer se suprostavila njegovoj pohoti. Spomen na njezinu hrabrost i mučeničku smrt hercegovački je puk kroz stoljeća čuvao i sačuvao, njen grob posjećivao i štovao. I danas ga posjećuju mnogi, na njezinu se grobu mole i dobivaju milosti. Tako smo i mi toga lijepog dana, duboko zahvalne za očuvanost spomena na Divu, molitvom dale hvalu Bogu za naš narod, moleći ga da ga po zagovoru djevojke Dive i svih mučenika našega roda očuva u kršćanskoj vjeri.

Prije dolaska do našeg posljednjeg hodočasničkog odredišta, zajednički smo se okrijepile u restoranu „Lovre” u Bukovici, gdje su nas srdačno dočekali vlasnik i osoblje restorana. Ručak je protekao u toplom i ugodnom ozračju, ispunjenom radošću i pjesmom.

Našu duhovnu obnovu zaokružile smo posjetom trećoj postaji našega hodočasničkog hoda –spomen-bazilici sv. Nikole Tavelića pri franjevačkom samostanu u Tomislavgradu. Ondje smo se opet susreli sa toplom franjevačkom dobrodošlicom, a djevojka koja vodi tamošnju knjižnicu uvela nas je u časnu i bogatu povijest toga grada i same spomen-bazilike, posebno se osvrnuvši na veliku vrijednost i umjetničko-duhovno bogatstvo čuvene slike Vlahe Bukovca „Isus prijatelj malenih”.

Sve predivne dojmove i milosti toga našeg posebnog dana sabirale smo na putu prema Splitu. Vozeći se kroz lijepe krajolike, kroz pjesmu i molitvu, davale smo hvalu Bogu za taj susret koji je bio dar Neba za naše redovničke obitelji i svaku od nas ponaosob, jer provele smo dan ispunjen molitvom, zajedništvom i bogatim duhovnim poticajima. (sad)

• Sljedeće