Samostan susreta Ćurlini: Duhovno - rekreativni susret za djevojke

U Marijinu mjesecu, 18. listopada ove godine, nakon ljetne pauze, nastavile smo s duhovno-rekreativnim susretima u našem Samostanu susreta Ćurlini, kraj Sinja. Okupilo se dvadesetak djevojaka iz Sinja, Brnaza, Turjaka, Dicma, Splita i Dubrave.

U ranim jutarnjim satima, spremnog srca, zaputile smo se prema Ćurlinima. Lijepo je bilo gledati odraze radosnog iščekivanja na licima djevojaka koje po prvi put dolaze na ove susrete. Nekima su od njih, posvjedočile su, njihove starije sestre pričale o doživljajima i iskustvima koje su na tim susretima one iskusile prije 14 godina i to ih je upravo potaknulo da i one dođu i sudjeluju. Ono što starije generacije djevojaka pamte je upravo blizina i prisutnost sestara, spajanje duhovnoga i zabavnoga, sudjelovanje sestara u igri, plesu i pjesmi te ponajviše svjedočanstvo života posvećenog Bogu što su im ga sestre pružale i što su im donijele živo iskustvo vjere dovodeći ih bliže Isusu. To je jako lijepo svjedočanstvo o našim sestrama i poticaj nama, mlađim sestrama, da nastavimo djelovati po njihovu primjeru – donositi Isusa mladima kroz molitvu, pjesmu, igru i zajedništvo.

Tema susreta, koji su animirale s. Ines Elek, s. M. Mirela Delonga, s. M. Valentina Ivković-Mandac, s. M. Cecilija Bašić i novakinja druge godine s. M. Barbara Cetinić, bila je Biti misionari nade, a kao duhovna priprema za Misijsku nedjelju, koja se ove godine slavila sljedećeg dana. Susret smo započele pjesmom Kriste u Tvoje ime uz glazbenu pratnju s. M. Barbare na gitari, a onda smo nastavile s katehezom na odabranu temu koja je u duhu Svete godine 2025. vezana za bogoslovnu krjepost nade. Razgovarale smo potom o njenom značenju i što ona za svaku od njih znači te ih potaknule na promišljanje o tome tko su misionari i po čemu su oni nositelji nade. Jedna ih je djevojka vrlo lijepo opisala: To su ljudi koji su život drugih stavili ispred svojega i otišli daleko, u druge krajev,e da im donesu Ljubav. Također smo na prezentaciji prikazale fotografije iz naših misija – iz Argentine i Salomonskih Otoka, gdje djeluju naše sestre misionarke. Na taj su način sudionice susreta mogle vidjeti njihov način života, kome sve sestre pomažu i kako, po primjeru našeg duhovnog oca sv. Vinka, radosno služe Gospodinu skrivenom u malenima i siromašnima. Djevojke su uočile da djeca unatoč siromaštvu imaju osmijehe na licima, pjevaju, plešu i raduju se malim stvarima – jednom bombonu, kojeg opet ne zadrže samo za sebe nego ga podijele s drugima. Zaključile smo da za činiti dobro nije potrebno mnogo toga, dovoljne su ruke, naših deset prstiju i srce ispunjeno Božjom ljubavi. Svi smo pozvani biti misionari nade u našim sredinama, u obitelji, školi, među prijateljima… I u našoj okolini ima siromašnih i gladnih, ne samo kruha, nego blizine, ljubavi… Jedan osmijeh, lijepa riječ, ispružena ruka... nekome može biti veliko blago, putokaz koji vodi NADI – ISUSU

Nakon kateheze i pjesme Tamo gdje palme cvatu uslijedio je rad u grupama. Bilo je pet grupa podijeljenih po bojama misijske krunice (zelena desetica – moli se za Afriku, crvena za Ameriku, bijela za Europu, plava za Australiju i Oceaniju, a žuta za Aziju). Svaka grupa dobila je jednu državu na jednom od kontinenata koje krunica označava i pet zadataka. Zajedno su istraživale život jednog misionara ili misionarke (kome oni pomažu, koje su znamenitosti i specifičnosti države u kojoj djeluju, kako se na njihovim jezicima kaže Hvaljen Isus i Marija i sl.) te dobile zadatak napraviti razglednicu za misionare i napisati im pismo podrške, a nakon toga navesti kako bi one same razveselile djecu te napisati na kraju kratko razmatranje za radosna otajstva krunice (svaka grupa je dobila po jedno otajstvo, ovisno o njegovoj boji odnosno o državi koju su obrađivale). Poslije je svaka grupa predstavila svoj rad. Sve djevojke su se zaista potrudile dobro odgovoriti na postavljene zadatke te smo bile ponosne na njih. Na taj su način mogle bolje upoznati živote misionara, uvjete u kojima djeluju i shvatiti koliko su im potrebne naše molitve i pomoć.

Nakon tog rada slijedila je igra i onda ručak. Veselo su na poziv dotrčale do stola, gdje ih je čekala omiljena pizza. A kada smo se sve zajedno tjelesno okrijepile, nastavile smo s igrama: jedna je grupa igrala graničara, a druge su se zabavljale igrajući tenis ili igre prema raznim materijalima koje smo im ponudile. Radost i smijeh odzvanjali su dvorištem. Bilo je zanimljivo promatrati njihova vedra lica, koja su odražavala dragost što smo im se posvetile jer su nam važne, dragocjene. S druge strane, mi, sestre, mogle smo u tim trenutcima bolje shvatiti Isusove riječi: Pustite malene k meni (Mk 10, 14). U suvremenom svijetu koji sve svodi na materijalno te se ljudi sve više otuđuju neprestano skrolajući po društvenim mrežama, djeca su gladna ljubavi, prave radosti, blizine, igre, istinskoga iskustva vjere... I upravo nam je to cilj u ovim duhovno-rekreativnim susretima – voditi ih s ljubavlju Isusu, pustiti ih k Njemu, jedinom i pravom izvoru radosti i ljubavi.

U poslijepodnevnom dijelu našeg susreta, nakon igre i razgovora, molile smo krunicu, a razmatranja ispred svake desetice čitale su djevojke, razmatranja koja su same tog jutra napisale. Hodajući prirodom oko našeg samostana i prebirući zrnca krunice u zajedništvu s Majkom Marijom, molitvama smo, kao male misionarke, grlile cijeli svijet.

Slijedila je kreativna radionica. Marljive su dječje ruke na papiru s ucrtanom misijskom krunicom i likom Blažene Djevice Marije unosile dodatne ukrase i na kraju su bile sretne i ponosne na svoja umjetnička djela, koja su onda mogle ponijeti svojim obiteljima.

Prije kviza i završnog pozdrava, djevojke su dobile jedan zanimljiv zadatak. Kako smo u katehezi zaključile da smo svi misionari, stavljeno im je na srce da kroz tjedan dana u svojoj sredini na konkretan način čine dobro i da to ostvare u skrovitosti, bez da ikomu to kažu. Rečeno im je da i one smiju nešto dodati te da nakon tjedan dana mogu, ako se osjete potaknutima, nastaviti istu dobru praksu.

Susret smo završile kvizom. U radosnome ozračju sudionice su napeto ali strpljivo iščekivale tko će biti pobjednica. A kad je do pobjede došlo, zaorio se veliki pljesak. Prvakinja je bila nagrađena posebnim poklonom i sva je blistala od sreće i ponosa. Bio je to trenutak koji je označio kraj susreta. Slijedila su pozdravljanja, s njima i česti upiti: Kada će opet biti susret?

Zahvalne smo Gospodinu na daru života svake od njih i na svim milostima kojima je pratio ovaj naš susret. Hvala mu na daru poziva koji je udijelio nama sestrama, hvala mu što nas je privinuo uz svoje Presveto Srce, što njegovu ljubav možemo dijeliti s drugima i dovoditi ih k Njemu! Hvala svim našim sestrama koje naš pastoral s mladima prate svojim molitvama i podrškom; i one su na poseban način utkane u ovo naše djelovanje! Hvala i roditeljima koji nam pružaju toliko povjerenje. Nakon susreta posvjedočili su nam: Nisam je trebala ništa pitati. Na njenom licu vidjela sam ispunjenost i sreću, njeno lice sve mi je reklo. Hvala što im u ovom vremenu tehnologije pružate duhovnost i igru, to nam puno znači! Tu smo uz vas!

Bogu hvala i slava za sve, mi smo samo Njegove produžene ruke. I zato molimo sve vas da nas i dalje pratite svojim molitvama kako bismo bile i dalje svjedoci Božje ljubavi. U vaše molitve preporučamo i sve djevojke i njihove obitelji; molite da se u njihovim srcima ražari Ljubav Božja i da na ovozemaljskom putu prema nebeskoj Domovini budu predani čuvari pravih i istinskih vrednota.

(smcb)

• Prethodno
• Sljedeće