- 01. 10. 2025.
U Splitu, 30. rujna 2025 na svoj 93. rođendan naša draga s. Leopoldina Elek rodila se za nebo. Za taj, tako svečani, trenutak pripremala se cijeloga svog života od kojeg je 73 godine Bogu služila kao redovnica. Pokopana je 2. listopada na splitskom groblju Lovrinac. Sprovodne obrede i svetu misu zadušnicu u kapeli provincijalne kuće vodio je župnik župe Gospe Sinjske, fra Antonio Mravak. U ime zajednice od pokojne sestre oprostila se s. Ivana Varvodić.
Sestra Leopoldina Elek, krsnim imenom Jela, rođena je 30. rujna 1932. od oca Petra i majke Pere, rođ. Žižić, u Otoku kod Sinja, kao četvrto od desetero djece svojih roditelja, od kojih je i jedna njezina sestra, sestra Josipa, postala milosrdnicom. U svojem životopisu navodi kako ju je kršćanskoj vjeri i molitvenom životu podučavala njezina majka, i čim ju je naučila prve molitve – Očenaš, Zdravomariju i Slava Ocu – dala joj je u ruke Gospinu krunicu. Od toga trenutka, pa do kraja života, krunica će joj biti draga suputnica.
U Otoku je završila četiri razreda osnovne škole. U trećem je razredu primila prvu svetu pričest, i taj dan smatrala je najsretnijim danom u svom životu jer je mogla dragoga Isusa primiti u svoje srce.
Djetinjstvo je provela u poslušnosti roditeljima, radeći kućne poslove, a najviše čuvajući stada ovaca. Kako kaže, to je bilo vrijeme kada je mogla moliti, raditi ručni rad i igrati se. A voljela je sve od toga. Najdraže joj je bilo moliti krunicu i molila je dragu Gospu da je uzme pod svoju zaštitu i pokaže joj put do njezina cilja. Također je njegovala i posebnu pobožnost Srcu Isusovu i svetome Anti.
Sa šesnaest godina izrazila je roditeljima želju da pođe u samostan, želju koja je u njoj tinjala još od djetinjstva. Nisu joj branili, naprotiv, obradovali su se. Međutim, molbu za prijem u samostan nije odmah uputila. Nakon godinu dana, u Otok dolazi njena rodica, sestra milosrdnica koja radi u sjemeništu u Šibeniku, i poziva nju i još nekoliko djevojaka iz sela da pođu s njom u Šibenik. Roditelji joj, isprva, nisu dozvoliti. Željeli su da u samostan stupi u Splitu, no nakon usrdnih molbi, popustili su. Tako krajem rujna 1949. odlazi u Šibenik. Upoznaje provincijalnu poglavaricu koja, na upit za prijem u samostan, odgovara kako zasada ne mogu primati nove kandidatice. Tako Jela nastavlja raditi u sjemenišnoj kuhinji sljedeće dvije i pol godine, pa potom u Split upućuje molbu za prijem u samostan. Na njezinu radost, dobila je pozitivan odgovor, pa, srca puna poleta, u Split stiže 26. travnja 1952.
U svibnju 1953. Jela Elek ulazi u novicijat i dobiva ime s. Leopoldina. 1954. godine polaže prve, a 1959. doživotne redovničke zavjete. Prva služba joj je bila u kuhinji provincijalne kuće, gdje radi kao pomoćna kuharica dvije godine, nakon čega kao kuharica djeluje u sjemeništu u Šibeniku, potom u našem samostanu u Sinju. Jedno vrijeme kuha i u Filip-Jakovu, gdje su sestre radile s djecom s poteškoćama u razvoju. Nakon toga odlazi u dubrovačko, a onda ponovno u šibensko sjemenište. Poslije Šibenika, provodi ponovno godinu dana u Provincijalnoj kući u Splitu, nakon čega je poslana kuhati za sestre u bolnici u Risnu, u Crnoj Gori. U domovinu se vraća dvije godine poslije, u naš samostan u Jelsi gdje ostaje pet godina. Nakon toga osam godina djeluje u Kaštel Starom. Kratko je bila i u Selcima, nakon čega odlazi u Supetar gdje ostaje punih dvadeset godina, kuha, moli, i jedno vrijeme vrši i službu kućne poglavarice. Iz tog vremena imamo najviše svjedočanstava, i sestara i mještana Supetra, o dragoj naravi i uzornom redovničkom životu s. Leopoldine. Opisuju je kao molitvenu osobu blage naravi, uvijek zaokupljenu brigom kako pomoći i ugoditi bližnjemu, zaboravljajući na sebe. Sestre koje su na Supetar dolazile na odmor svjedoče kako bi s. Leopoldina, bez ikakva nametljiva ispitivanja, tijekom njihova boravka uvijek kuhala njihova najdraža jela.
Krunicu nije ispuštala iz ruku, posebno od 2004. godine, kada je, zbog narušenog zdravlja, premještena u Sinj. Dok je mogla, i ondje je pomagala gdje god je trebalo. Uvijek je bila raspoložena za šalu, dosjetljiva za sestrinsku ljubav. A kad nije razgovarala, usne su se i tada neprestano micale, a prsti skladno prebirali zrnca krunice. Prije desetak godina, njezino zdravlje još je više oslabilo, pa je postala ovisna o pomoći sestara i u najosnovnijim potrebama Tu je pokazala ustrajnu strpljivost, blagost i bezgraničnu zahvalnost.
Na odjel za bolesne sestre u našem samostanu sv. Vinka u Splitu, s. Leopoldina je premještena 2021. godine. Iako je bila nepokretna i potpuno ovisna o pomoći drugih, kod nje nikada nije zamijećen ni najmanji trag nezadovoljstva. Zadnjih godina riječi su bile sve rjeđe, ali ne i one koje su bile sadržane u Gospinoj krunici. Usne su se uvijek micale u tihom izgovaranju Zdravomarije, a prsti i dalje u položaju prebiranja krunice i onda kada ju nije imala u rukama. Sestre koje su brinule o njoj svjedoče kako je njezina tiha i strpljiva patnja zasigurno neizmjeran blagoslov za našu Provinciju i svaku sestru.
Prije dva-tri dana sestra Leopoldina bila je neobično živahna, promatrala je sve oko sebe, što nije činila već duže vrijeme, kao da se probudila. No, 30. rujna ponovno je utonula i u 15:50 usnula za vječnost.
Život sestre Leopoldine svijetli nam kao primjer požrtvovnosti i predanosti u Božju volju, i tako nam pokazuje put do cilja, do uskrsnuloga Gospodina. Ona je svoj cilj dostigla, i to pod zaštitom Čudotvorne Gospe Sinjske, kojoj se još u djetinjstvu posvema posvetila. Neka nas zagovara kod Milosti Pune kako bismo i mi svoj život vjerno ispunili do dana kada ćemo se probuditi u Kraljevstvu nebeskom.
Prije polaganja prvih svetih zavjeta, s. Leopoldina je na kraju svojeg životopisa napisala:
„Isuse, Ti si me odabrao da Tvoja budem, ja te molim da mi udijeliš milost, da se nikada od tebe ne odijelim, već da Ti budem vjerna do groba.“
Isus je uslišio njezinu molitvu. Neka ju primi i u radost svojega kraljevstva!
Počivala u miru!
