- 30. 06. 2020.
Slavljenje obljetnica pothvat je za sprječavanje ili pak liječenje zaborava nekog važnog događaja iz osobnoga ili društvenog života. Sjećanje na osobe i događaje što su obilježile povijesna razdoblja obveza je svih mislećih ljudi. Srećom, uvijek se nađe takovih koji ostave upečatljiv trag svoga postojanja u vremenu, a isto tako i onih koji to znaju vrjednovati i ne dopuštaju da se spomen ugasi.
Otimanje zaboravu posrećilo se i jednomu takvom sinu hrvatskoga naroda – mučeniku i svjedoku vjere – Šibenčaninu franjevcu svetom Nikoli Taveliću koji je umro davne 1391. u Jeruzalemu. Istina, sjećanje na njega bilo je lokalno sačuvano (Jeruzalem i Šibenik), no šire i raskošnije štovanje počelo se zapaženije rascvjetavati tek poslije višestoljetne šutnje o herojskoj snazi njegove misionarske vjere, a potom i hrabrog zajedničkog pothvata njega i još trojice franjevaca, što je za brojne prosuditelje onodobnih mjesnih vjerskih prilika bilo, a za nemali broj ostalo i do danas, nepromišljen i gotovo nerazuman čin s njihove strane. No, ti su se zanosni misionari ravnali po drugačijim pravilima revnosti za Božju stvar, što uključuje i mučeničku smrt za svoj ideal. To su svjedoci!
Zauzimanjem istaknutijih štovatelja naš je Svetac vidljivije izronio iz povijesti za sveopću Crkvu tek sredinom dvadesetoga stoljeća. A sa svojim sunarodnjacima pristiglima iz njegova rodnog kraja i iz raznih zemalja svijeta doživio je vanjsko priznanje i neopisivo slavlje 1970. u Rimu, kada je taj Božji ugodnik zauzeo mjesto prvoga kanoniziranoga sina hrvatskoga naroda. Hrvatski se narod odlikuje svojom privrženošću Svetoj Stolici. S obzirom na okolnosti i tadašnja vjerska ograničenja i zabrane u našoj zemlji ne smije se zaboraviti nevjerojatna veličanstvenost i brojnost hodočasničkoga svjedočanstva o dokazanoj čvrstoći i izdržljivosti prokušane vjere našega puka koja je tada neuništivim sjajem zablistala u središnjici katoličanstva i kojoj se nisu mogli dovoljno nadiviti stanovnici Rima te posjetitelji iz drugih naroda i turisti koji su se tada zatekli u Vječnom gradu. Oduševljenje se bilo razlilo i zanosno nastavilo po Hrvatskoj. No, trajalo je kraće nego što smo se nadali. Ostavilo nam je tek trajni poučak da sve što je narodu dragocjeno treba brižno njegovati i ljubomorno čuvati za nadolazeća pokoljenja. Uvjerili smo se da se protiv zaborava trebamo boriti odlučno i ustrajno, služeći se suvremenim tehničkim sredstvima i dostupnim poticajnim načinima za učvršćenje svoje vjere koja treba ostati sposobna odoljeti izazovima nadošle svjetovnosti.
Pedeseta obljetnica Tavelićeve kanonizacije koja je zamišljena i trebala poslužiti kao izvjesna trogodišnja duhovna budnica iz tradicionalne vjere našega naroda odvijala se u sadašnjoj vjerskoj slobodi u Domovini i okruženju. Brojni osvjedočeni vjernici i štovatelji svetog Nikole okoristili su se ponuđenim raznolikim programima. A završno slavlje trebalo je kulminirati veličajnom svjedočkom vanjskom proslavom u Krešimirovu Gradu u nedjelju 21. lipnja 2020. No, zateklo nas je obvezujuće stanje ograničavanja okupljanja većeg broja ljudi zbog opasnosti od prenošenja zarazne bolesti COVID-19. Pa ipak, prisutni hodočasnici nastojali su se i time okoristiti. Manja masovnost prisutnih hodočasnika okupljenih na otvorenomu prostoru unaokolo Nacionalnog svetišta svetog Nikole Tavelića omogućila je dublju usredotočenost na bitnost vjere. Zajamčena Svečeva zaštita, lipanjski sunčev sjaj i blagi lahor s mora darovali su sudionicima slavlja jedinstvenu i snažnu priliku za sabranost i dublje proživljavanje svetih čina koji u zajedništvu s „razmaknutim prisutnima“ na smiren način osnažuju osobnu vjeru koju smo dužni donijeti svojima i životom je širiti „na svomu kvadratnom metru“.
s. M. Arkanđela Smoljo
