Mozaikdetalj1

U samostanskoj kapeli sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga Provincije Navještenja Gospodinova u Splitu na Dobromu, u Bribirskoj ulici 10, u subotu 27. rujna 2014., za vrijeme misnoga slavlja u 10.30, koje je predvodio splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, obavljen je blagoslov samostanske kapele i posveta novoga oltara. U novoj kapeli akademska slikarica sestra Zdravka Milić, uz oltar, besjedište, svetohranište i vitražne prozore, izradila je i oltarnu pozadinu u slikarskoj tehnici slaganja raznobojnih kamenčića.

Prema zamisli projektanta Slavena Rožića, a na preporuku sestara, samostanska kapela smještena je na sjevernom dijelu samostana, u prizemlju, kao poluotvoreni sakralni prostor za sestre i vjernike laike. Liturgijskim sadržajem razvedena je na dvije visine, prizemlje i kat, a raščlanjena je ulaznim predvorjem, središnjom glavnom dvoranom, galerijom na katu za starije i nemoćne, pjevalištem s ulazom u samostan, odvojenom sakristijom i polukružnim prezbiterijem.

Upravo u središnjoj dvorani, kao sabirnom mjestu liturgijskih čina i redovničkih pobožnosti, prema idejnom nacrtu sestre Zdravke, postavljena su tri vitražna prozora, kameni oltar i besjedište, a u polukružnoj pozadini prezbiterija, od poda do svoda, velebni mozaik, površine 2800 kvadratnih centimetara, pod nazivom: Navještenje Gospodinovo.

Slaganjem raznobojnih tvari prilagođene veličine i različite strukturalne kvalitete, od umjetnoga kamena, taloženoga vapnenca, dometamorfnoga mramora i zrnatoga vulkanskoga granita, uz dodavanje obojene staklene ili plastične silikonske smjese, režući dostupni materijal u kockice ili ga cijepajući u nepravilne oblike, koristeći brušene, polirane i matirane, ponekad i štokovane ili pjeskarene površine, uspjela je slikovno poslagati oltarnu pozadinu u kružnom omjeru od 660 cm, s visinom od 420 cm, u skladnu sakralnu cjelinu.

Ako promatramo likovni motiv, kao nositelja umjetničke forme, koji je uprizorila na ovom mozaiku, onda zapažamo da je, vođena tematskom određenošću, pomoću tri figurativna lika, Josipa, Marije i anđela Gabrijela, koji tvore religiozni sadržaj, uz dekorativne nadopune i simboličke biblijske teme, prikazala Blagovijest kao zaštitni znak svoje redovničke zajednice, koristeći se svetopisamskim tekstovima iz Matejeva i Lukina evanđelja (Mt 1, 18 – 25; Lk1, 26 – 38).

Mozaik je figurativno postavljen tako da se 'čita' obrnutim redom, s desna na lijevo, kada se gleda prema apsidi. Tako, na desnoj strani kao prvi nositelj radnje, opremljen putničkim štapom u ruci, Josip se, visine do 290 cm, u zaustavnom iskoraku, na pojavak anđela Gabrijela, okreće prema Zaručnici na suprotnoj strani, jer ga, u hodu, zaustavlja nebeski glasnik, prema zapisu Matejeva evanđelja: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih« (Mt 1, 20 – 21). Nakon prelijetanja iznad Josipa, kao drugi nositelj radnje, licem okrenut prema Zaručnici, anđeo Gabrijel se zaustavlja ispred Marije da joj javi radosnu vijest, kako je zapisao evanđelist Luka: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus« (Lk 1, 30 – 31). Nakon razgovora i razjašnjenja nastalih nedoumica, na suprotnoj strani od Zaručnika, Marija je, visine do 270 cm, spuštenih ramena i desnicom na prsima, prihvatila volju Božju: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi« (Lk 1, 38). Anđeo Gabrijel, kao nebeski glasnik, u ime Božje, ovim činom povezuje dvoje zaručnika u sveti ženidbeni savez i njih dvoje proglašava mužem i ženom. Tako je, možemo reći, preko figurativnih likova 'uhvatila trenutak' Josipove potvrde u osmjehu i Marijina pristanka u opuštenim ramenima. Upravo u smirenoj skladnosti dvoje zaručnika, koje tek uznemiruje prelet anđela Gabrijela, postigla je savršenu povezanost između pojedinih likova i sveukupne cjeline u kojoj nebeski glasnik spaja dva suprotna lika u zajedničku cjelinu. Svetopisamski događaj, koji je dekorativno ukrašen bez određene ambijentalne ikonografije, još više daje osjećaj da su likovi stvarni, odnosno sastavni dio apside samostanske kapele. Dakle, kroz tri osobe, teološki i umjetnički izrečeno i prikazano, na mozaiku je opisano i oslikano Isusovo utjelovljenje.

Navedenom svetopisamskom motivu moramo nadodati još nekoliko čimbenika, koji nisu figurativno prikazani na mozaiku, da bismo mogli zaokružiti i upotpuniti biblijski sadržaj. Promatrajući, lijevo i desno, okomitu postavu Josipa i Marije, na krajevima mozaika, i vodoravnu poveznicu između njih, anđela Gabrijela u gornjem dijelu, čini nam se da je u sredini nastala namjerna slikarska praznina bez nositelja radnje, koja bi, u donjem dijelu mozaika, mogla povezati Josipa i Mariju. Iako nam se to, na likovni način, možda prividno može činiti, ali kada, kao vjernici, doživljavamo ovaj prizor u polukružnoj apsidi, osjećamo da je u sredini mozaika prisutan i četvrti čimbenik svete konverzacije kojega je anđeo Gabrijel navijestio, a Josip i Marija prihvatili.

Ispred mozaika, prema nacrtu sestre Zdravke, postavljen je kameni oltar kao žrtvenik na kojemu će svećenik, sa sestrama ovoga samostana i vjernicima laicima koji im se pridruže, slaviti euharistiju. I upravo, nakon euharistijske molitve, kada službenik Božji podigne hostiju i kalež, na mozaiku će se, dakle, pojaviti Isus Krist kao glavni nositelj evanđeoskoga navještaja.

Ako želimo pravilno pročitati likovni motiv, možemo zaključiti da je, vođena umjetničkim nadahnućem i postavom liturgijskoga čina u slikovnu površinu, predviđajući euharistijski sadržaj na svom mozaiku, sestra Zdravka zaokružila umjetničku kompoziciju s četvrtim čimbenikom blagovjesničkoga čina. Zato je u sredinu mozaika, kao glavnoga nositelja sakralnoga sadržaja i kao sabirno mjesto posvećenih hostija, postavila, prema osobnom idejnom rješenju, svetohranište u obliku metalnoga kućišta, koje je, s dekorativnim svjetlokrugom, postalo sastavni dio mozaika. Iako nije figurativno prikazan, jer je tek naviješten, Isus Krist je, dakle, prisutan na ovom mozaiku upravo u onoj formi koju je on sam, prije svoje smrti i muke, navijestio svojim učenicima. Tako, okupljeni oko oltara, preko četiri nositelja blagovjesničkoga događaja, vjernici postaju sastavni dio slikarske pozadine povezani tajnom vjere, kako svjedoče misnim poklikom: »Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.«

Nakon što smo, uz Josipa, Mariju i Gabrijela, otkrili i četvrtoga čimbenika – Isusa Krista u svjetlokrugu, u kojemu je postavljeno svetohranište, otkrijmo još neke tajne, koje je sestra Zdravka, prema teološkom nadahnuću, prikazala na ovom mozaiku. Uz Isusa Krista, kao naviještenoga Spasitelja, predvidjela je i druge dvije osobe Presvetoga Trojstva. Na vrhu mozaika, iz svjetlosnoga polukruga, koji simbolizira Boga Oca u atributu Sunca, kao iznebeskoga izvora, prelijeva se mlaz vode, označen jarko crvenom bojom, simbol Duha Svetoga, koja se, preko ruke anđela Gabrijela, izlijeva na Isusa Krista, odnosno na svetohranište. Dok promatramo koloristički prizor oslikan kršćanskom simbolikom, bilo figurativno ili apstraktno, u prepoznatljivim sakralnim atributima, možemo zaključiti da se, uz Josipa, Mariju i Gabrijela, uz vjernike i svećenika, na oltarnoj pozadini pojavljuje Bog Otac u liku Sunca, Duh Sveti u znaku izvora, koji teče prema zemlji, i Isus Krist u svetohraništu.

Ako nakon opisa likovnoga motiva, kao nositelja radnje, prijeđemo na umjetnički dojam, možemo zapaziti da je sestra Zdravka u polukružnoj apsidi samostanske kapele postavila svetopisamski blagovjesnički ugođaj u ekspresionističkoj formi koristeći blagodati slobodne postave raznobojnih kamenčića na zidnoj površini.

Spontano razbijanje kamenih ostataka različite strukture i zagasite obojanosti, kao i slučajne ili namjerne izmjene u slaganju reljefne mozaičnosti, ponekad uz pripomoć živih boja staklenih i polisterolnih umetaka, pomoglo joj je u očitoj namjeri da i vjernike, kao aktivne sudionike kod euharistijskoga obreda, privuče u nadograđivanje željenoga učinka humanizacije mističnoga sadržaja u bezgraničnom prostoru između neba i zemlje kroz prepoznatljive likove Josipa, Marije i Gabrijela i preko simboličnoga prikaza Presvetoga Trojstva. Tako je na ovom mozaiku otkrila tajnu da se preko zemaljske tvari, u ovom slučaju raznobojnih kamenčića različite plastičnosti, može uprizoriti nadnaravni svijet.

Umjetnička nadarenost sestre Zdravke upravo je došla do izražaja u slikovnoj igri slaganja raznobojnih kamenčića. U jasnom figurativnom crtežu, koji je obogatila apstraktnom dekoracijom, ispunjen obojanim svjetlosnim učinkom postavljanja reljefnoga mozaika, prikazala je dvoje zaručnika, Josipa i Mariju, koje je, prema namisli Tvorca Svijeta, u brak ujedinio anđeo Gabrijel. Dok Josip, prikazan u bijeloj haljini, s muževnom bradom, ogrnut smeđim plaštem, s procvjetalim štapom u ruci, kao atributom prepoznavanja, u zaustavnom iskoraku prema odlasku, a gornjim dijelom tijela okrenut pogledom unazad, prema letu anđela Gabrijela, od kojega je primio Božju poruku, nakon pristanka, pogledava sa smiješkom prema Zaručnici, na suprotnoj strani, blago savijena u tzv. es-krivulji, odjevena u bijelu haljinu s plavim plaštem preko ramena, opasana uskim pojasom ispod grudi, Marija potvrđuje pristanak da rodi Spasitelja svijeta. Tako je Marija postavljena kao da s Ivanom Krstiteljem, u prigodi Isusova krštenja na rijeci Jordanu, odnosno sa svećenikom za vrijeme misnoga slavlja na oltaru, pokretom lijeve ruke prema svetohraništu, govori: »Evo Jaganjca Božjega« (usp. Iv 1, 29). Ako s ovim pokretom Marijine lijeve ruke povežemo simboliku Presvetoga Trojstva, koju smo već naveli, onda je vidljivo da preko izlijeva vode, kada su se otvorila nebesa, kako je zapisano u evanđeoskim izvještajima (Mt 3, 13 – 17: Mk 1, 9 – 11; Lk 3, 21 – 22), Bog Otac potvrđuje: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni. U njemu mi sva milina« (Mt 3, 17).

Dok se umjetnički borila s dvodimenzionalnom površinom polukružne oltarne pozadine, najprije nanoseći ljepljivi mamac raznobojnim kamenčićima, da bi povezala reljefnu plastičnost sa slikarskim koloritetom, uspjela je preko cjelokupnoga kompozicijskoga prizora stvoriti prividnu treću dimenziju, to jest volumnost prostora.

Zaista, nije bilo jednostavno postaviti likovni prizor na polukružnu oltarnu pozadinu. Savijanjem slike po geometrijskom pravilnom polukrugu unaprijed određuje točku gledišta iz koje je sestra Zdravka, da bi sliku približila vjernicima, morala izići i postaviti je na više mjesta, kako bi svaki čimbenik dobio dostojnu pažnju. Ako se, kao gledatelji, postavimo na Josipovu stranu, u prvi plan ulazi Marija; ako se postavimo na Marijinu stranu, pogled nam se zaustavlja na Josipu; ako se postavimo u sredinu kapele pogled nam se razbježi prema anđelu Gabrijelu, koji naše oči, letom i krilima, u isti mah prebacuje, kao treptaj, i prema Josipu i prema Mariji, odnosno zaustavlja na mlazu vode koja izvire iz gornjega svjetlokruga i prelijeva se na svetohranište u sredini mozaika.

Da bi postavom likovnih motiva izišla iz omeđenoga prostora, pomoću svjetlosnih efekata dekorativnih elemenata, osobito kontrastnim linijskim pokretima, koji se međusobno presijecaju, postigla je da se polukružna ploha, osobito u gornjem dijelu, prividno pretvara u polukupolu. Izlazak iz savršene geometrijske polukružne plohe u prividni polukupolni prostor još je više pridonio ekspresionističkoj dramaturgiji oslikanoga prizora.

Ako promotrimo pojedine dijelove koji se figurativno i apstraktno pojavljuju na mozaiku, onda možemo zapaziti da je simetrična statičnost skladno povezana s proporcionalnošću cijeloga mozaika. Svaki lik, i Josip desno, i Marija lijevo, i Gabrijel iznad, kao i svetohranište u sredini i oltar ispred mozaika, zauzima određeni prostor, koji je stilski oblikovan. Postavljeni, u omeđenom prostoru, likovi jedan drugoga ne poništavaju i ne isključuju, nego nadopunjuju. Tako izražena proporcija, u suodnosu sa simetrijom, odaje umjetnički religiozni osjećaj za ritam, koji se, kao blagi lahor, od Josipova zaustavnoga hoda i štapa u ruci do Marijinih spuštenih ramena i otvorenoga dlana, s desne i s lijeve strane, povezuje sa svetohraništem i oltarom, u sredini apside, a za vrijeme liturgijskoga obreda, sa svećenikom i vjernicima.

Smirenost sakralnoga motiva osjeća se najprije u očitoj simetričnoj postavi dvaju likova, Josipa i Marije, koje, kao na vagi, u istoj razini, pridržava anđeo Gabrijel. Donekle 'sveti mir' uznemiruje asimetrični crveni mlaz vode koji se, kao svjetlosni potočić, prolazeći kroz oblake, slijeva do svetohraništa, prelazi preko metalnoga kućišta i zaustavlja se u formi križa. Tako postavljen, simbol Duha Svetoga, u obliku vodenoga mlaza, povezuje tri figurativna čimbenika, Josipa, Mariju i Gabrijela, s prvom osobom Presvetoga Trojstva, na vrhu, s Bogom Ocem, i trećom osobom, s naviještenim Isusom Kristom, odnosno oltarom u prezbiteriju i svetohraništem u polukružnom apsidalnom prostoru.

Slikovitost mozaika, bilo da je izražena preko živih i žarkih boja staklene i silikonske smjese, bilo da je izražena preko prigušenih tonova vapnenačke, mramorne ili granitne strukture kamena, došla je do izražaja u reljefnoj postavi materijalnih likovnih elemenata, koje je sestra Zdravka koristila postavljajući mozaik na polukružni prostor samostanske kapele. Upravo pomoću različitoga slaganja korištenoga materijala poništila je kolorističku živost a pojačala prigušenošću pojedinih materijala. Zato mozaik izgleda kao jedinstvena ploha otakana pravilnom postavom primarnih boja u suodnosu s bojama koje se na pojedinim dijelovima nadopunjuju, osobito u apstraktnoj dekoraciji između likova u pravilnoj izmjeni kako vodoravnih i okomitih tako i oblih i valovitih linija.

U ovom opisu posebno bismo mogli izdvojiti svetohranište, koje je, prema zamisli sestre Zdravke, postalo sastavni dio slikarske pozadine, jer se na njemu ponavlja postava materijalnih elementa s mozaika. Iako je metalno kućište skoro naslonjeno na polukružnu zidnu plohu, dobilo je dostojno mjesto upravo sa svjetokrugom, koji je, igrom slaganja svjetlosnih krugova, od bijelih i žutih, preko zlatnih i crvenih, do plavih i ljubičastih tonova, postalo najupečatljiviji dio mozaika i točka susreta cjelokupne svetosti oslikanoga prostora.

I kada se našla u procjepu između tradicionalnoga sakralnog iskustva i suvremenoga umjetničkog izražaja, u raščlanjivanju polukružne pozadine na pojedine dijelove, ponekad preko vidljivoga prekomjernog uveličavanja materijalnih likovnih elemenata, postigla je učinak da njezina umjetnost izlazi iz polukružne plohe prema naprijed i lebdi u prostoru, a ne zatvara se u prividni krug, kako bismo mogli očekivati.

Razgrađivanje umjetničke forme, kao uzrok nove likovne prakse, koju je sestra Zdravka, kao akademska slikarica, primijenila na mozaiku 'Navještenja Gospodinova' u samostanskoj kapeli sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga Provincije Naviještenja Gospodinova u Splitu na Dobromu, nastao je kao posljedica ekspresivnoga istraživanja prostornih odnosa unutar reljefne površine i pronalaženja osobnih stilskih mogućnosti preko svjesnih gestualnih tragova. Zato je proces umjetničkoga stvaranja na ovom mozaiku njezin svojevoljni čin koji je, dlijetom i čekićem, razbijajući materijalnu strukturu, poslagala na neobičnu polukružnu površinu i skladnu kompoziciju.

Nakon što je mozaik blagoslovljen, njegov religiozni motiv izrađen prema svetopisamskom tekstu, postao je sakralni likovni sadržaj, jer mu se, od svećenika i vjernika, za vrijeme liturgijske službe i crkvenih pobožnosti, u zajedničkoj i osobnoj molitvi, mogu pridavati štovalačke časti.

fra Ante Branko Periša

Mozaik2

01.jpg

SPLIT - Kapela Navještenja Gospodinova

NEDJELJA
7.00 – Molitva časoslova

7.30 – Sveta misa

PONEDJELJAK – SUBOTA
6.30 – Molitva časoslova
6.45 – Sveta misa

ČETVRTAK
7.30 – 18.00 – Euharistijsko klanjanje