- 09. 02. 2024.
U Sinju je 9. veljače 2024., u 87. godini života i 65. godini redovništva, blago u Gospodinu preminula naša draga sestra M. Otilija Bakić . Pokopana je 12. veljače na groblju sv. Frane. Svetu misu zadušnicu u svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske predslavio je fra Marinko Vukman, gvardijan. U ime zajednice od pokojne sestre oprostila se s. M. Mirela Delonga.
S. M. Otilija Bakić, krsnim imenom Milica – Joza, rođena je 16. ožujka 1936. u Košutama, od oca Martina i majke Šime, rođ. Šiljić, koje je Bog obdario s ukupno četvero djece. Rodivši se u teško predratno vrijeme, zarana je iskusila tegobe života. Tijekom Drugog svjetskog rata ostala je bez oca. U ta teška ratna vremena kad je komunistički režim zatvorio vrata mnogih crkava, odgoj u vjeri primila je od svoje majke Šime. Brižno joj je govorila o Isusu, Blaženoj Djevici Mariji i sakramentima, a posebno ju je dirnulo kad je čula da mnoga djeca nisu krštena što je u njoj probudilo veliku zahvalnost za toliku ljubav Božju koja joj je darovana jer se rodila u kršćanskoj obitelji. U Košutama je završila četiri razreda osnovne škole i primila sakramente kršćanske inicijacije.
Redovnički put s. M. Otilije započeo je 6. travnja 1957. kada je ušla u samostan sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Splitu odlučivši da će Bogu potpuno predati svoj život. Prve redovničke zavjete položila je 9. svibnja 1959., a doživotne pet godina poslije.
Nakon prvih redovničkih zavjeta, u samostanu u Splitu uči svirati te završava osmogodišnju školu u Trilju. Po završetku školovanja vrši apostolat orguljašice, vjeroučiteljice i sakristanke. Djelovala je u Svirčima, Dicmu i Kaštel Starom, Betini, Ćurlinima i Splitu. Gospodin je s. M. Otiliji podario lijep glas i ona mu je tim glasom zahvalno, radosno i srčano uzvraćala do kraja svoga života.
Bilo je u njezinu životu i teškoća, no u svemu je gajila veliku zahvalnost Bogu i nikad nije gubila nadu, pa ni onda kada je 1978. godine bila primorana zatražiti dozvolu da živi izvan redovničke zajednice kako bi se posvetila svojoj obitelji koja je prolazile teške trenutke bolesti i siromaštva. Uz dopuštenje Svete stolice, dugi niz godina provela je u eksklaustraciji brinući se za bolesnu braću i sestru. Bez obzira na okolnosti, nikad nije izgubila onu nit koja ju je povezivala s njezinom redovničkom obitelji, rado je posjećivala sestre i s njima dijelila lijepe, pa i one malo manje lijepe trenutke svoga života.
Tijekom boravka izvan zajednice i dalje je pastoralno djelovala: u Imotskim Poljicima i u župama Cetinske krajine, Rudi i Vojniću – Gardunu.
Godine 2016. već nemoćna i narušena zdravlja vraća se u svoju redovničku zajednicu, u naš samostan u Sinju, u svoju kuću i svojim sestrama. Dolaskom u samostan najprije ulazi u samostansku kapelu i glasno zahvaljuje Bogu da se napokon vratila svojoj kući.
Posljednje godine njezina života mogle bi se sabrati u jednu sintagmu – radosno trpljenje. Gospodin je našu sestru posebno pridružio svome križu.
Ni u toj nemoći s. M .Otilija nije klonula duhom, nego je cijeli samostan odzvanjao njezinom pjesmom, molitvom i smijehom.
Ovih dana kad posebno prebiremo uspomene na s. M. Otiliju jedna je sestra rekla: Nitko me nije mogao nasmijati kao naša Ota. Imala je dar učiniti da bude lijepo. U trenutcima kad su bolovi bili prejaki iz njezinih usta bi se čula samo jedna riječ: MAJKO! Majka je ona koja nas svojom ljubavlju liječi i čija nam prisutnost daje snagu da sve poteškoće nadvladamo. U njezinim zadnjim danima na zemlji za nju su to bile sestre koje su se u njezinoj nemoći, s velikom ljubavlju, brinule o njoj, a vjerujemo da je sad u zajedništvu s Majkom Marijom kojoj je rado pjevala i upućivala svoje molitve.
Draga naša s. M. Otilija, dok zahvaljujemo Bogu za Vaš život, za radost koju ste nesebično dijelili, za Vašu plemenitost koju ste i u bolima pokazivali, molimo sada za Vas Božju ljubav i milosrđe. Sve ljudske nesavršenosti neka Vam Gospodin milosrdno oprosti i primi Vas u svoj očinski zagrljaj.
Počivala u miru Božjem!
