EVANĐEOSKI SAVJETI: SVEOPĆI POZIV NA SVETOST

Svim članovima vinkovske obitelji

Draga braćo i sestre,
milost i mir Isusov bili uvijek s nama!

Ovogodišnje adventsko pismo poziv nam je da molimo, meditiramo i pounutrašnjujemo evanđeoske savjete kao sredstvo za nastavljanje našega puta sa svetim Vinkom Paulskim – mistikom kršćanske ljubavi. Isus je središte našega života, djelatnosti i svih naših stremljenja. Za nas kršćane on je cilj, uzor i model koji trebamo staviti na prvo mjesto u svojim životima, bilo da smo pozvani na bračni život, celibat ili pak neki drugi oblik posvećenoga života. Siromaštvo, čistoća i poslušnost jesu neosporno i snažno obilježje Isusova života jer je on bio siromašan, čist i poslušan.

Uobičajeno, kada govorimo o evanđeoskim savjetima siromaštva, čistoće i poslušnosti, povezujemo ih s posvećenim životom. Posvećene osobe slijede specifičan put, potvrđen zavjetima koje polažu. Međutim, evanđeoski savjeti jedinstven su oblik odgovora na sveopći poziv na svetost svakoga kršćanina, uvijek prema specifičnom pozivu primljenom od samoga Isusa.

Isus ostaje prototip načina življenja triju evanđeoskih savjeta. Premda je imao sve, živio je siromašno. Bio je čist pa mu je to omogućavalo veliku slobodu u susretima. Bio je poslušan, očitujući najvećom jasnoćom da se njegovo poslanje na zemlji odvija prema Očevu planu i u posvemašnjem prepuštanju Očevoj volji sve do posljednjega trenutka zemaljskoga života, do križa kada je prije povratka u kuću svoga Oca uskliknuo: „Dovršeno je!“ (Iv 19, 30)

Temelj evanđeoskog savjeta siromaštva život je Sina Božjega:

Isus Krist, koji, imajući sve, nije imao ništa; bio je učitelj i gospodar svega svijeta, stvorio je sva dobra što postoje; međutim htio je, iz ljubavi prema nama, lišiti se posjedovanja; premda je bio gospodar svega svijeta, sebe je učinio najsiromašnijim od svih ljudi, imao je čak manje od najmanjih životinja.[1]

Zajednički poziv nas članova vinkovske obitelji da služimo siromasima potiče nas da u svijetu svjedočimo svoju suobličenost s Kristom koja je započela našim krštenjem i produbljuje se do našega povratka u Očevu kuću. Nama, članovima vinkovske obitelji, prioritet nije gomilanje materijalnih dobara i financijskih sredstava za svoje osobne sebične svrhe, jer mi u duši i srcu trajno njegujemo svijest da su siromasi „naši gospodari i učitelji” koji imaju pravo na naša sredstva. Razmišljanje o načinu na koji im mi možemo biti na usluzi pomaže nam osobno živjeti savjet evanđeoskoga siromaštva na jednostavan i budan način. Vinkovsko poslanje smješta nas u svijet siromašnih. Vinkovsko siromaštvo daje prednost zajedništvu služenja i solidarnosti s našom braćom i sestrama.

Siromaštvo isto tako podrazumijeva usklađivanje našega života s primjerom Isusa Krista koji je evangelizirao najnapuštenije. Sveti Vinko, prema dugoj tradiciji Crkve, razlikuje unutarnje i vanjsko siromaštvo, a oba su neophodna. Bez očitovanja izvanjskoga, „duhovno siromaštvo” nije uvjerljivo. Bez duhovne motivacije, „materijalno siromaštvo” često je zlo.

Evanđeoski savjet čistoće odnosi se isto tako na sve kršćane, prvenstveno na one koji polažu zavjet, ali također i na oženjene osobe i samce. Mi članovi vinkovske obitelji koji smo redovito u kontaktima sa siromasima ne pomažemo im samo materijalno, nego isto tako i duhovno, shvaćanjem ljudske osobe na cjelovit način, dijeleći s njom vrijednost čistoće s ciljem evangeliziranja. Siromasi će shvaćati kršćanske odnose zahvaljujući načinu na koji mi živimo skladnost s vrijednostima evanđelja, bivajući svjetlo i sol za čovječanstvo.

Čistoća uključuje unutarnju i vanjsku uzdržljivost, prema životnom staležu, kako bi osoba mogla živjeti osjećajnost i seksualnost s dubokim poštovanjem drugih i same sebe. Celibat pretpostavlja odreknuće od ženidbe i seksualnih očitovanja koja su njoj svojstvena.

Za članove vinkovske obitelji u posvećenom životu ove dvije sastavnice zavjeta – čistoća i celibat – vanjska su očitovanja njihova posvemašnjega dara. Treba ih shvaćati kao angažman „posebne odgovornosti: služenje siromasima”, a ne kao odbijanje obiteljske odgovornosti. Zahtjevnosti radikalnoga nasljedovanja Isusa vode posvećene članove vinkovske obitelji da se cjelovito daruju za potrebe Kraljevstva.

Svima nama kao članovima vinkovske obitelji općenito evanđeoski savjet čistoće pomaže rasti u intimnom odnosu s Isusom. Čistoća kao velikodušni dar sebe drugima potiče naše poslanje evangeliziranja i kršćanske ljubavi prema siromasima te postaje očitovanje velikodušnosti i kreativnosti. Kao siromaštvo tako i čistoća potpomaže zajedništvo služenja koje može biti učinkovito jedino posredstvom prijateljstva i bratskih odnosa.

Pozvani smo razvijati slobodu i međusobnu podršku preko zdravih prijateljstava i razboritosti koje nas vode k apostolskom žaru. Trebamo spoznati vlastite slabosti, osobnu potrebu poniznosti i neophodnu nužnost Isusove podrške. Sveti Vinko tvrdi: „Poniznost je veoma izvrsno sredstvo za postizanje i očuvanje čistoće.“[2] Postoje trenutci kada vjernost Isusu uključuje žrtve. Sveti Vinko nam preporučuje ozbiljnu žrtvu (mrtvljenje) unutarnjih i vanjskih osjetila te znanje kako izbjeći načine izražavanja osjećaja i seksualnosti koji nisu u skladu s celibatom. Budući da naša ljudskost ima svoje snage i svoje slabosti, trebamo o svojim poteškoćama iskreno razgovarati s Isusom i ostalim osobama koje nas mogu podržavati, kao ispovjednik i duhovni vođa.

Treći evanđeoski savjet je poslušnost. On je upućen osobama koje su otvorene Isusovoj poruci. Unatoč sumnjama i nesigurnostima, takve osobe prepuštaju se Isusu i povjeravaju mu se, uvjerene u konačnici da je put koji nam on predlaže slijediti najbolji. Tako nas i sveti Vinko podsjeća: „Božji blagoslov počiva na djelima učinjenima iz poslušnosti.“[3]

Poslušnost uključuje vrijednosti i evanđeoske stavove kao što su poniznost, jednostavnost, blagost, dijalog, dar slušanja u bračnom životu, u celibatu ili u posvećenom životu. Čak i kada se sveti Vinko obraća osobama posvećenoga života, on često navodi primjer poslušnosti i smjernosti laika:

Poznavao sam jednoga savjetnika na dvoru ... Premda je bio savjetnik i već je bio u određenoj dobi, nikada ništa nije učinio bez traženja savjeta. Ako nitko drugi nije bio u blizini, pozvao bi svoga slugu: „Vidi ovo, mali Petre, imam neku nejasnoću; što ti misliš kako bih trebao postupiti?“ Njegov bi sluga odgovorio: „Gospodine, smatram da bi bilo dobro da učinite ovako.“ „Idi, Petre, imaš pravo, postupit ću prema tvome savjetu.“ Kazao mi je da se osvjedočio kako je Bog podario svoj blagoslov kad je na takav način radio i da se sve dobro završilo.[4]

Kada se dvije ili više osoba ne uspiju međusobno dogovoriti, poglavito kada se radi o važnim pitanjima, evanđeoski savjet poslušnosti dovodi ih k stanju unutarnjega mira i pomirenja što ga nisu mogle ni zamisliti. Kao kršćani i članovi vinkovske obitelji, ne nastojimo imati zadnju riječ, niti biti u pravu, nego se staviti u ulogu sluge, onoga tko poslužuje, a ne onoga koga se služi.

Neka meditiranje i pounutrašnjenje evanđeoskih savjeta svakome od nas pomogne odgovoriti na sveopći poziv na svetost i tako primiti velike blagoslove.

Kako li su blagoslovljeni oni koji se prepuštaju Bogu tako da čine onako kako je Isus Krist činio i vrše kreposti koje je on vršio: siromaštvo, poslušnost, poniznost, strpljenje, revnost i ostale kreposti! Jer tako oni postaju učenici istinskoga Učitelja; oni žive čisto snagom njegova duha i, mirisom svoga života šire zaslugu njegovih djela, sve to za spasenje duša za koje je on umro i uskrsnuo[5].

Moja adventska molitva za sve članove vinkovske obitelji: „Nastavite bojati se i snažno ga ljubiti [Našega Gospodina]; prikažite njemu svoje nelagodnosti i svoje neznatne službe, činite sve da biste se njemu svidjele pa ćete tako napredovati rastući u milosti i kreposti.[6]

Vaš brat u Svetom Vinku,
Tomaž Mavrič, CM

Prijevod s francuskoga: s. M. Arkanđela Smoljo

[1]Coste XI, 224, Konferencija o siromaštvu, 130, od 6. kolovoza 1655.

[2]Coste XI, 168,  konferencija o čistoći, 111, od 13. studenoga 1654.

[3]Coste VI, 560, pismo br. 2431 upućeno Franji Villainu, svećeniku misije u Troyesu, 25. listopada 1657.

[4]Coste XIII, 642, dokument 160, Vijeće od 20. lipnja 1647.

[5]Coste VIII, 543, pismo br. 3314, Josipu Beaulacu [1656].

[6]Coste IV, 410, pismo br. 1512 sestrama u Valpuiseauxu, 23. lipnja 1652.

08.jpg