- Hitovi: 2442
U Zadru je, 8. veljače 2023., blago u Gospodinu preminula naša sestra M. Josipa Gracin. Doživjela je 97 godina, a u milosrdničkom je zvanju 77 godina Bogu i bližnjemu služila. Pokopana je 10. veljače na gradskom groblju u Zadru. Sprovodne obrede vodio je fra Jurica Galić, župnik Župe sv. Ivana Krstitelja, a svetu misu zadušnicu u samostanskoj kapeli, služio je don Ivica Jurišić, župnik Radovina i Ljupča. U ime zajednice od pokojne sestre oprostila se s. Vilma Šurjak, kućna poglavarica.
„Škrta zemlja čuva svoje blago
Svako zrno ka srce u sridi
Malo rodi i ne daje puno
Al' što dade triput više vridi...“
Stihovi poznate šibenske pjesme puno nam govore o životu ljudi šibenskoga kraja. Naša sestra Marija Josipa (Ruža) Gracin izrasla je iz tog kraja, bila je dio njega i do konca života voljela ga je i u srcu čuvala kao dragocjeni poklad. Škrta zemlja dala nam je svoje blago. Iz kamenih škrapa koje su čuvale dragocjenu zemlju izrasla je jedna Ruža... naša Ruža. Bilo je to davne 1925. godine, 11. rujna. Otac Josip i majka Jurka, rođena Marinov Opara, darovali su ovom svijetu jednu Ružu. Na škrtoj zemlji rasla je okružena ljubavlju svojih roditelja, zajedno s još dvije sestre i dva brata. U obitelji se molilo, razgovaralo o Bogu, čitalo se Sveto pismo, razgovaralo se o časnim sestrama koje njeguju bolesnike. Tu se u mladoj Ruži pojavila prva iskra poziva, želja da svoj život daruje Bogu služeći bolesnicima i siromasima. Sakramente sv. pričesti i potvrde primila je pobožno i radosno u rodnoj župi. Kao najstarije dijete u obitelji, već od ranog djetinjstva, pomagala je svojim roditeljima i postavila temelj radnim navikama koje su je krasile do zadnjih dana.
Prvi susret s časnim sestrama dogodio se u Vrpoljcu i oživio je u njoj davnu želju da im se pridruži. Roditelji su je podržavali u toj želji i kad joj je bilo 14 godina odveli su je u Šibenik, u sjemenište gdje su radile naše sestre. Taj prvi pokušaj ulaska u samostan nije uspio, bio je odgođen. Sestre su rekle da je još mlada i da pričeka još dvije godine. Vratila se kući želeći da te dvije godine što brže prođu. Prošle su, ali ratne neprilike bile su nova zapreka za ulazak u samostan. Međutim, iskra se nije ugasila, odgođene želje su rasle, i Ruža se zajedno sa svojim ocem ponovno uputila u Šibenik početkom 1943. godine, u nadi da će biti primljena. Uskoro je iz Splita stigao odgovor da dođe što prije. I krenula je ubrzo, znakovitog datuma, 8. veljače 1943. Tog istog datuma 8. veljače 2023., nakon točno 80 godina, Gospodin je ponovno poziva u svoje društvo, na vječnu gozbu, u zasluženi počinak. Te iste godine umire joj otac, ne dočekavši da je vidi u redovničkom odijelu, što je silno želio. U kući je ostala majka udovica s četvero malodobne djece.
Prve redovničke zavjete položila je u Splitu, 8. svibnja 1945., a doživotne 8. svibnja 1948. Svoj redovnički put započela je u Provincijalnoj kući u Splitu obavljajući kućne poslove i radeći kao kuharica. Rad s bolesnicima započela je u Vojnoj bolnici u Splitu, a nastavila u bolnici u Zadru gdje je provela pet godina. Ostatak bolničkog staža provela je u bolnici u Šibeniku, od 1956. do 1982. Blizu svog Primoštena imala je priliku kao i razumijevanje poglavarica koje su joj dopustile da pomaže svojoj obitelji koja se našla u teškim životnim okolnostima.
Nakon umirovljenja preuzima službu predstojnice u Sinju, do 1988. Nakon toga povjerena joj je još jedna nova dužnost. Poslušnost je šalje u Pakoštane, na župu. Tamo vodi domaćinstvo, kuha, sudjeluje u životu župe, u potrebama ljudi povjerene im zajednice. U Pakoštanima je ostala 16 godina, sve do svoje osamdesete.
Od 2004. svoje dane provodi u samostanu sv. Vinka u Zadru. Redovito je sudjelovala u životu zajednice, dok je mogla pomagala je u kućanskim poslovima, a iznad svega njegovala je molitveni život, sve točke zajedničkog dnevnog reda, kao i bogatu osobnu pobožnost. Bila je prava redovnica, starinskog kova, vjerna svom zvanju, ustrajna u molitvi, radišna u svim povjerenim poslovima, uvijek vedra duha.
Kao da sada čujem kako nam govori: „Dico moja, ja sam ostarila i želim vam reći što je najvažnije u životu. Imala sam težak život, ali vjera u Boga i ustrajna molitva davale su mi snagu da budem skromna i poslušna redovnica, molitvena duša, marljiva radnica, čuvarica pravih životnih vrijednosti, nositeljica vedrine, čuvarica samostanske i obiteljske tradicije. I bila sam uvijek zadovoljna u svom zvanju. Lipo mi je Bog da i ja sam mu zahvalna.“
Draga naša sestro Marija Josipa, draga naša Teto, hvala ti za primjer sretnog i ispunjenog redovničkog života. Neka te Gospodin, kojemu si toliko godina vjerno služila, zaogrne svojim milosrđem, neka te očisti od ljudskih nesavršenosti i nagradi te vječnom radosti gledanja svoga lica.
Počivala u miru Božjem!