U svijetu u kojem svi nekamo žure, zastanimo na trenutak. Osvrnimo se oko sebe. Obratimo pažnju na ljude koji nas okružuju. Od pretjerane brige za sebe i svoje potrebe, zanemarujemo druge. Skupina koja se posebno izdvaja su stariji ljudi. Godine donose svoje. Dolazi to vrijeme kada nas naše tijelo jednostavno izdaje. Tako valjda to ide. Iako ne želimo, na to pak ne možemo utjecati. Treba nam netko da se brine o nama. Kako treba brinuti o fizičkom, tako treba brinuti i o onom duhovnom. Nažalost, to često ostane sa strane, potpuno zanemareno.

Prošli vikend smo, u okviru organizacije 72 sata bez kompromisa, posjetili Dom za starije i nemoćne u Sinju, koji je pod vodstvom časnih sestara. Vjerojatno mislite kako je to bilo iznimno dosadno iskustvo, ali dopustite mi da vas uvjerim u suprotno. Stigle smo u petak poslijepodne i bile smo iznimno ugodno dočekane. Zatim je uslijedilo upoznavanje. Priče koje se kriju iza života tih osoba, teško je uopće zamisliti. Druga su to vremena bila. Životi potpuno drugačiji od onih kakve mi poznajemo. Stvari koje mi uzimamo zdravo za gotovo, njima su nezamislive. Nakon razgovora izmolili smo krunicu i tako zaključili prvi dan. Drugi dan počinje rano ujutro. Vrijeme nas je taj dan koliko toliko poslužilo. Iako je pomalo puhalo, toplo smo se odjenuli i izišli van. U pratnji, izvele smo bake u šetnju gradom. Bili smo na misi, a nakon toga prošetali sinjskom pijacom i popili kavu. Naravno, bake nisu promaknule ni Petru Malbaši. Nakon povratka su ručale i odmorile te se naše druženje nastavilo poslijepodne. U međuvremenu smo oprale prozore doma. Opet razgovor te molitva i tu se naše druženje završava.

Nijedan rastanak nije lijep, pa tako ni ovaj. Iako nismo mogle više ostati, obećale smo da ćemo ih s vremena na vrijeme doći posjetiti. Barem za ovo kratko vrijeme, unijeli smo malo promjene u njihov život. Sve se uglavnom svodilo na obični razgovor. Slušajući njihove priče i razgovarajući s njima pomogle smo im da se osjećaju važno. Vjerujem da su časne sestre iznimno ugodno društvo, ali to je ponovno isto društvo iz dana u dana. Njima ne treba puno. Ja nisam nimalo drugačija od tebe. Mogao si i ti biti na mome mjestu. Smatram da te jedna preskočena kava ne bi ubila, a njima bi puno značila. Svi mi možemo činiti dobra djela. Za njih ne treba puno, uglavnom otvoren um i pomalo volje i želje.

Zašto samo 72 sata? Godina ima puno više od toga. Trudimo se da svaki dan učinimo barem neko dobro djelo. Ponekad i jedan obični „Dobar dan“ nekome može puno značiti. Kada se sve sabere, posebno bih istaknula jednu osobu, časnu sestru Mirelu. Tražim riječi kojima bih je opisala, ali mi se ništa ne čini dovoljno dobro. Pišem, brišem i tako iznova i iznova. Jednostavno, osoba koju trebate upoznati ako već niste.

Nikolina Milošević

Fotografija preuzeta sa: ferata.hr 

03.jpg