Na svetkovinu svetoga Vinka Paulskoga, 27. rujna 2022., u kapeli samostana svetog Vinka u Splitu, koji je provincijalna kuće naše Provincije Navještenja Gospodinova - Split, euharistijsko slavlje predvodio je nadbiskup splitsko-makarski mons. Dražen Kutleša koji je održao i prigodnu homiliju. Njegovu homiliju prenosimo u cijelosti.

Poštovane i drage sestre!

Radost mi je i ove godine svetkovnu svetoga Vinka proslaviti s vama i zajedno se s vama osvrnuti na ono po čemu je ovaj svetac ostavio traga u Božjoj Crkvi, a zbog čega je karizma koju je posredovao uvijek aktualna.

Navikli smo o svetome Vinku govoriti kao o zaštitniku apostolske djelatnosti, djelâ kršćanske ljubavi, kao o svecu koji je Boga pronalazio u siromasima i služio im.

Ovih sam dana, pripravljajući se za večerašnju propovijed, došao do knjižice Sv. Vinko Paulski, učitelj mudrosti, koju su, tako mi rekoše, prevele i priredile baš sestre vaše zajednice. Ta mi je knjižica pružila pogled u bogatstvo duha sv. Vinka, u duhovnu pozadinu djelovanja toga sveca i njegov zdravorazumski pristup životnim realnostima koje je onda oplemenjivao vjerom i predanošću Bogu.

Poznato je da je Vinkovo, recimo tako, reformatorsko djelovanje započelo u Follevilleu, malom naselju u koje ga je Providnost dovela ispovjediti čovjeka na samrti. Uvidio je zapuštenost duša, njihov vapaj za milosrđem, nepoučenost puka ali i svećenika u radu s dušama. Stoga će kasnije jedna od smjernica, načela koja je Vinko postavio svećenicima Misijske družbe, biti upravo revnost za duše. Jednostavnost, poniznost, blagost, mrtvljenje i revnost za duše trebala su biti obilježja jednog svećenika poslanog siromašnom puku, a sestrama je posebno naglašavao jednostavnost, poniznost i ljubav.

Te su kreposti stajale u pozadini Vinkova apostolskog djelovanja i svaka na specifičan način smjera na neko od evanđeoskih blaženstava. Stoga mi se čini važnim zaustaviti se na njima kako bi zaronili u bogatstvo njegove karizme. Nisu puka izvanjska djela kršćanske dobrotvornosti ono što opravdava vaš poziv redovnica nego duh kojim to činite. Samo po tom duhu vaša će prisutnost u Crkvi donositi plodove.

1. Jednostavnost (prostodušnost) se za svetog Vinka sastoji u tome da sve što činimo ili govorimo nema u sebi nikakvo proturječje nego da bude čisto i jednostavno, bez dvosmislenosti. Da bismo to postigli Svetac nudi jednostavan recept: odstraniti sve primjese a imati na umu samo Boga koji djeluje u jednostavnosti i milosti udjeljuje jednostavnim dušama.

Jednostavnost smjera na blaženstvo onih koji su čista srca i promatrano iz perspektive modernoga čovjeka rekli bismo da ta krepost nije u modi. Što je čovjek zamršeniji, skriveniji u svojim  nakanama, što više zamućuje svoje djelovanje i zbunjuje ljude s kojima dolazi u kontakt, koji vještije krije svoje namjere i recepte za uspjeh, to stvara veći kult vlastite ličnosti. Ali  to je tako daleko od pravoga štovanja Boga. Ne može se služiti Bogu i bogatstvu u kojem se  god obliku ono očitovalo!

Odstraniti sve primjese u svome duhu, sve što ne bi smjeralo na Boga, veliki je izazov nama koji se držimo posvećenima Bogu, kako u crkvenoj hijerarhiji, tako i u redovništvu. Često polazimo od pretpostavke da smo krenuli za njim i da je automatski sve što činimo samo zbog njega. Mislimo da nas u ovom ili onom zaplitanju, kalkuliranju, zatvaranju… opravdava položaj, dužnost, zadatak, potreba da zaštitimo svoj poziv ili instituciju. Ali to, kaže sv. Vinko, nije tako. Ako zaboravimo na potrebu preispitivanja motiva vlastitog djelovanja iz odnosa s Bogom, ako ne budemo odstranjivali sve što ne smjera na njega, onda sve što činimo može bit ne samo lišeno čiste nakane nego i svetogrdno. Rekao bih da je u lukavom i dvoličnom svijetu jednostavnost najjača zaštita Božjih prijatelja jer se, kako kaže psalam 9., grešnici zapliću u vlastita djela. Također, jednostavnost nije samo plod čiste nakane nego i sredstvo kojim se volja i djelovanje osposobljuju za nju. Stoga drage sestre ne bojte se ove kreposti jer će, kad ju usvojite, ona biti vaša zaštita i približit će vas potrebnima kao sestre i kao majke.

2. Druga krepost koju je utjelovio sv. Vinko i koju je nalagao svojim svećenicima i sestrama jest poniznost. Prepoznaje tri uvjeta za nju: prvi je da s apsolutnom iskrenošću sebe smatramo vrijednima prijezira. Drugi uvjet je da nam bude drago što su drugima poznate naše mane i slabosti pa nas zbog toga preziru, a treći je da skrivamo i ono malo dobra što Bog čini po nama i da to pripisujemo njegovu milosrđu i zaslugama drugih.

Ova krepost smjera na blaženstvo siromašnih duhom kojima je obećano Kraljevstvo nebesko. Doista, ako ćemo na ove stvari oko poniznosti gledati u duhu moderne psihologije i filozofijâ koje promoviraju afirmaciju vlastite osobnosti, prava, uspjeha, onda su one ludost. Ipak, ludost svijeta Božja je mudrost  i sâm primjer Isusove poniznosti i prepuštanja poniženju dovoljan je da se zapitamo o mudrosti koju poniznost krije. Smatrati se vrjednijima prijezira i radovati se što nas drugi preziru zbog naših slabosti umjesto da nam udjeljuju časti, na liniji je istine o nama samima kao slabim stvorenjima. U takvome stanju svoje ljudske naravi podložniji smo napastima tijela, svijeta i oholosti života od kojih nas samo poniznost može zaštiti. U ovoj duhovnoj perspektivi, ono što nam se psihološki čini odbojno i mrsko zapravo je najveće naše dobro. Poniznost nas čuva u djetinjoj nedužnosti i gipkosti duha, čuva srce od okorjelosti. Ova je krepost tako potrebna u našim međuljudskim i rekao bih posebno unutarcrkvenim odnosima. Potrebna je autentičnoj izgradnji zajedništva i rasta u svetosti svake pojedine osobe. Neizbježno je naime da u našem saobraćanju svakodnevno dolazi do nesporazuma i nerazumijevanja. Ako bismo uvijek postupali po svojoj naravi, vraćali osvetom na uvredu, parničili se pred sudovima zbog povrijeđena ega ili ponosa, tražili zadovoljštinu od ljudskih vlasti zbog povrede dostojanstva, izostanka priznanja ili pohvala, ako bismo dopustili da nas vodi uvrijeđenost i bijes, promašili bismo potpuno svoj kršćanski a kamoli svećenički i redovnički identitet. Drage sestre, toga je previše među nama, osobito u crkvenim  i redovničkim strukturama. Molimo za duh poniznosti, praštanja i osjećaja za Crkvu i ono što je njezino.

3. Treća vrlina koju ističe sv. Vinko a na koju bi se ovom prigodom osvrnuo je revnost za duše. Ova krepost smjera na blaženstva krotkih, milosrdnih i mirotvoraca. Vrhovni princip sveg crkvenog institucionalnog djelovanja i crkvenih zakona je spasenje duša. Ako to izgubimo iz vida onda naravno puno toga nema smisla, lako se obezvrijedi crkvena i redovnička disciplina, lako se naše djelovanje pretvori u puko humanitarno. Ako Bogu posvećene osobe, svećenici, redovnici i redovnice ne budu znali saobraćat s dušama, pratit duše, pokazivat im put k Bogu, oduševljavat ih za Boga, onda čemu posvećeni život. Crkvi se danas zamjera prevelika birokritiziranost. Posebno ako promatramo djelovanje Crkve u zapadnim naprednim demokracijama, ne možemo zanijekati mnoga djela Caritasa, pomoći ljudima u nevolji, otvaranje svima ne samo istomišljenicima. Ali opet nešto nedostaje. Nedostaje jasnoća Božjega zakona, nedostaje zajednički konsenzus oko istine. A sve je to tako jer se prestalo računati s nadnaravnom dimenzijom. Drage sestre, sveti je Vinko jasno opazio zapuštenost puka koja je bila posljedica duhovne zapuštenosti klera. Bojim se da ni danas nismo daleko. Briga za duše ne traži samo intelektualno osposobljene svećenike i redovnike već ljude koji su vlastite duše iskovali u kovačnici Duha Svetoga, koji su baš kao i sveti Vinko prošli noći vjere i naučili se pokoravati Duhu, sebi nanositi silu odlučno se opredjeljujući za rast Božjega kraljevstva umjesto popuštanja napastima lijenosti i bezosjećajnosti.

Gorljivost za duše drage sestre, zahtijeva od vas perspektivu koja je drukčija od svega što sugerira svijet. Svijet će tjelesnim očima lako razumjeti tjelesno i ponudit recepte za otklanjanje bora, ublažavanje bolova, pomoć socijalne skrbi, postizanje vrhunskih profesionalnih rezultata. Ljudi neće od vas tražiti recepte za to nego za boli duše, tražit će odgovore na pitanja o onome iza. Jeste li, jesmo li spremni odgovoriti s blagošću i donijeti mir preplašenim srcima. Jesmo li kadri prepoznati potrebe duša? Zbog sveg ovog bogatstva i aktualnosti Vinkove poruke, bude mi žao kada ga se promatra isključivo kroz tjelesna djela milosrđa, kroz apostolsku djelatnost zanemarujuću cijelu priču o potrebi tesanja i oblikovanja  vlastite duše da bi sve to radili u Duhu Božjemu, kako bi Duhom progovorili dušama i probudili u njima čežnju za Bogom. Ako sami ne gorimo, kako ćemo zapaliti druge? Učimo od svetoga Vinka!

I završit ću s citatom navedene knjižice iz koje sam uzeo poticaj za večerašnju propovijed: „Jedino Duh Sveti daje nam snagu biti jednostavnima, poniznima, blagima, umrtvljenima i zanesenima. Da bismo tako živjeli treba, dakle, djelovati na taj način i moliti da to postignemo. U tom smislu, čovjek molitve sposoban je za sve“.  I molimo zato zajedno večeras. Za obnovu Crkve i naših zajednica u duhu kreposti svetoga Vinka.

05.jpg