220px Catherine LabouréSveta Katarina Laboure, kći svetog Vinka, kojoj se 1830. ukazala Bezgrešna, nije proglašena svetom zbog izvanrednih objava i milosti koje je primila po Bezgrešnoj. Vrijednost njena života sastoji se više u savršenosti kojom je ispunjavala dužnost svojeg zvanja negoli u ukazanjima presvete Djevice. Crkva ne ocjenjuje svetost po darovima koje nam Gospodin daje bez naše zasluge, ona mjeri svetost po krepostima koje vrši izabrana osoba i po tome kako čovjek odgovara Božjoj milosti.

Katarina je bila vjerna kći i poslušna učenica nebeske Majke. Pobožnost prema Gospi pokazivala je sabranim moljenjem svete krunice, svoje najdraže molitve. Marija joj je bila uzor, kako je to opisala u jednoj bilješci: »Na početku svojih poslova uzet ću Mariju za uzor; mislit ću kako bi ona izvršila dužnost koju moram činiti.« Njezina je duša živjela trajno u Božjoj prisutnosti. Osjećala je da je prati Božji pogled, a to je bio jak poticaj da vrši i najobičnije poslove – na neobičan način. U duhu vjere i osobe i stvari promatrala je u Bogu. Od jutra do večera radila je za svojeg Boga. Izvanjski poslovi nisu je nimalo smetali u njenoj sabranosti i sjedinjenju s Bogom. Najčišća nakana oživljavala je njen posao, sve je radila da omili svome dobrome nebeskome Ocu, njemu je prikazivala radosti, muke i napore.

Boga je gledala u bolesnicima i starcima kojima je iskazivala djela ljubavi. Provela je više od 40 godina usred staračkih nevolja, nemoći, zahtjeva i mušica, udovoljavajući strpljivo svima koliko je god mogla. Njena bogata i domišljata ljubav nastojala je umanjiti trpljenja i tjelesne nemoći kako bi preko toga unijela utjehu u pojedine duše. Tako je radila cijelog svog života u nesebičnoj ljubavi i svakog se dana ustrajno borila s teškoćama, ali je bila ustraj na i vjerna.

Duša koja želi odgovoriti idealu što ga je zacrtao sveti Vinko Paulski mora se obogatiti kršćanskim krepostima po kojima nasljeduje Isusa Krista. To je u svom životu savršeno ostvarila sveta Katarina: sve se u njoj osniva na čistoći, jednostavnosti, poniznosti. Svojom nedužnosti i poniznošću bila je spremna od Boga primiti milosne darove. Ipak se svetica nikad nije smatrala posebno izabranom i nije se mogla uvjeriti da je ona – više negoli druge – zaslužila objave o čudotvornoj medaljici. Osjećala je najveću zbunjenost na pomisao da je presveta Djevica upravo nju izabrala da je počasti svojim ukazanjem. I kao što je Gospodin pogledao »na neznatnost službenice svoje« Marije, tako je i Gospa pogledala na neznatnost Katarine Laboure! Onima koji su službeno poznavali tajnu njenih ukazanja govorila bi: »Ja da sam miljenica? Ja sam bila samo glasnica Marijina. Presveta Djevica nije mi se ukazala radi mojih zasluga, jer ne znam ništa raditi; ona se ukazala poradi Družbe.« Sve do smrti potpuno je šutjela o izvanrednim milostima kojima ju je nebo odlikovalo. Tako je njen život bio sama šutnja, sama poniznost, sama skrovitost. U poniznosti se nalazi tajna njezine svetosti. Vršenjem poniznosti svetica je svladala i svoju narav koja je bila sklona srdžbi. Istinski ponizna, nastojala je biti blaga i prijazna sa svima. Ako je doživjela protivljenje, ostala je mirna; ako su je klevetali, trpjela je šuteći, veselila se ako je bila zapostavljena i prezrena. Međutim, sve je to bio put do sjedinjenja s Bogom i uspon na vrhunce svetosti.

Svetu Katarinu, nekad malu »službenicu siromaha« koja tiho u svom srcu skriva veliku tajnu, Crkva je proglasila svetom. Ona sad uživa u nebeskoj slavi, među djevicama koje su najbliže Bezgrešnoj. Čudotvorna medaljica u njezinoj ruci njena je pobjednička zastava i divan znak Marijine ljubavi i odabranja.

Iz: Gospodinu u susret. Liturgijska razmatranja različitih autora za svaki dan u godini, II. dio, Družba sestara milosrdnica, Zagreb, 1982.

 

 

05.jpg

SPLIT - Kapela Navještenja Gospodinova

NEDJELJA
7.00 – Molitva časoslova

7.30 – Sveta misa

PONEDJELJAK – SUBOTA
6.30 – Molitva časoslova
6.50 – Sveta misa

ČETVRTAK
7.30 – 18.00 – Euharistijsko klanjanje